Iako joj je mama glumica Lisa Bonet , najpoznatija po ulozi u serijalu “Cosby Show”, a tata slavni roker Lenny Kravitz , 22-godišnja Zoe Kravitz nije htjela započeti karijeru u roditeljskoj sjeni. Vidjevši i na njihovu primjeru negativne strane slave – roditelji su joj se razveli kad joj je bilo pet godina – karijeru je gradila korak po korak, pa je tek četiri godine nakon što je počela glumiti dobila prvu glavnu ulogu, u hvaljenoj drami “Yelling to the Sky”. Uz to je sad možemo vidjeti i u holivudskim visokobudžetnim hitovima “X-Men: Prva generacija” i “Mad Max: Fury Road”. Zoe Kravitz ima i rockgrupu Elevator Fight, a snimila je i nekoliko zapaženih modnih kampanja, no uvijek ističe da je gluma njezin posao, a sve ostalo su hobiji.
Vjerojatno su joj zato partneri i u privatnom životu uglavnom glumci. Bila je u vezi s Benom Fosterom, a na setu filma “X-Men: Prva generacija” zaljubila se u Michaela Fassbendera.
Što vas je privuklo filmu “X-Men: Prva generacija”? – Nema glumca koji bi odbio glumiti lik nadčovjeka koji leti poput komarca, a protivnike ubija gađajući ih otrovnom kiselinom iz usta. S Angel nema šale. U tom sam filmu opasna djevojka.
Je li vam bilo neugodno snimati scenu u kojoj plešete u striptiz-klubu? – Lakše mi je bilo glumiti nasilnu mutanticu nego go-go plesačicu. Ne nosim pripijenu odjeću i teško ćete me vidjeti razgolićenu, a za ples sam potpuni antitalent. Zato sam se pribojavala hoću li uvjerljivo odraditi tu scenu. Zbog nje sam željela popraviti liniju, pa sam neko vrijeme odlazila i u teretanu. No, na kraju mi je bilo zabavno na snimanju.
Je li vam prezime Kravitz pomoglo u karijeri? – Svi me to pitaju, premda meni to nije toliko važno. Ponosna sam na svoje roditelje, ali ne mislim da sam zbog njih bolja ili lošija od drugih. Meni oni, uostalom, nisu bili zvijezde nego mama i tata.
Kako ste se osjećali dok ste o njima čitali u novinama? – Vrlo brzo sam shvatila da ono što pišu o njima nije uvijek istina. Zato sam još kao djevojčica prestala čitati tekstove o svojim roditeljima. Mnogo mi je bilo draže da sjednemo i razgovaramo o onome što me zanima.
Jeste li razmišljali o tome da uzmete umjetničko ime? – Jesam, na početku karijere. Razmišljala sam o tome da svoje srednje ime, Isabella, uzmem kao prezime i da se probijam kao Zoe Isabella. No, tada sam shvatila da ne želim bježati od prezimena Kravitz.
Kako su roditelji reagirali kad ste im rekli da želite biti glumica? – Mama se uplašila za mene jer je ona počela snimati reklame da bi zaradila za džeparac, a onda su je pozvali u “Cosby Show” i postala je zvijezda. Sve se dogodilo previše brzo, pa nije stigla ni razmisliti ozbiljno o svom životu, a već je postala glumica. Zato je htjela da znam u što se upuštam i da budem svjesna svih lijepih, ali i ružnih stvari koje mi se mogu dogoditi.
Je li vas bilo strah da ćete početi u njihovoj sjeni? – Iskreno, nisam o tome razmišljala. Gluma je obiteljski posao. I baka je, na primjer, bila glumica. Meni je bilo najvažnije da uživam u poslu. Ne bojim se neuspjeha jer nikad nisam maštala o velikom uspjehu. Već u djetinjstvu sam djeda i baku tjerala da me gledaju kako glumim i pjevam pjesme iz “Briljantina”, a onda bih im svoju predstavu naplatila jedan dolar. A u srednjoj školi sam nastupala u svim školskim predstavama.
Kako to da ste tek ove godine, u filmu “Yelling to the Sky”, prvi put odigrali glavnu ulogu? – Dva su razloga tome. Prvo, nisam željela uspjeti na brzinu, drugo, nema previše kvalitetnih uloga za mladu ženu mješovite rase. Zato sam bila uzbuđena zbog filma “Yelling to the Sky”, jer u njemu ženski lik nije jednodimenzionalan. U mnogo holivudskih filmova ženski likovi su samo nečije djevojke ili žene i od njih se traži samo da dobro izgledaju.
Radili ste i kao manekenka. Zanima li vas i moda i želite li se okušati i kao dizajnerica? – Ne znam ništa o modi. Znam jedino nositi odjeću, i to je sve.
Ljuti li se vaš tata što ste odabrali glumu, a ne glazbu? – Volim ja i glazbu, zato i pjevam u grupi Elevator Fight, za koju vjerojatno niste čuli jer nismo popularni. No, iako uživam na pozornici, glazba je za mene samo hobi. Gluma je moja prava ljubav.
Kako vam se svidjelo gostovati u serijalu “Kalifornikacija” u kojem ste glumili glazbenicu? – Bilo je zabavno na snimanju, ali ne znam kako sam ispala jer kod kuće nemam televizor i nisam vidjela tu epizodu.
Zašto nemate televizor? – Zato što sam često imala osjećaj da gubim previše vremena buljeći u televizor. Gledala bih nešto što mi se sviđa, a onda bih samo sjedila pred televizorom i mijenjala programe te sam na kraju shvatila da ne znam ni što sam gledala, niti koliko je vremena prošlo. Zato sada, kad želim pogledati neki serijal, posudim DVD i stavim ga u računalo. Nije mi teško bez televizora jer sam bez njega i odrasla. Mama nije htjela da ga imamo u kući, a i pohađala sam waldorfsku školu gdje su nas poticali da ne gledamo televiziju.
Čega se sjećate iz djetinjstva? – Umjesto televizijskih serijala pamtim vesela druženja s mamom. Često smo zajedno pjevale, igrale se maškara i uživale u prirodi. Mama me stalno izvodila u vrt na igranje. Zašto ste se preselili u New York? – U Los Angelesu sam se osjećala izolirano. Svi se voze u automobilima i ne sreću druge. U New Yorku svi idu podzemnom željeznicom pa ne samo da srećete ljude, nego s njima i komunicirate. No, čak i ako svaki trenutak možete očekivati da će oko vas buknuti neka svađa, New York je neodoljiv.
Jeste li se i vi znali posvađati na ulici? – Naravno, svakom se to dogodi. Ljudi se najčešće svađaju oko mjesta u podzemnoj, to je dio svakodnevice. Posljednji sam se put posvađala s nekim turistom jer mi je htio ispred nosa ukrasti taksi koji sam čekala nekoliko minuta. Svaki pravi Njujorčanin zna da se to ne smije učiniti.
Josip Jurčić