Razgovarala Diana Šetka Snimio Mario Kučera
Iako glumi beskrupuloznog, egoističnog, bahatog i sirovog Luku Dragana, 28-godišnji Petar Ćiritović, diplomirani ekonomist i student treće godine glume na Akademiji dramske umjetnosti, osvojio je simpatije gledatelja “Običnih ljudi”. Ponajprije stoga što to čini prirodno i nimalo licemjerno, bez pretjerane teatralnosti koje se nikako ne mogu osloboditi mnogi profesionalni glumci. Zna biti zavodljiv, hladan, lukav, ponizan, pokvaren, može dotaknuti dno, ali ipak kod gledatelja ostavlja osjećaj da u njemu tinja savjest i elementarno poštenje koje će, kad-tad, pobijediti lošu stranu njegova karaktera. Uostalom, sapunice i moraju imati sretan kraj. A njegov sretan kraj bio je kad je pala zadnja klapa snimanja, jer nakon 11 mjeseci svakodnevnog krvavog rada, opet može igrati nogomet s dečkima iz kvarta, popiti piće s ekipom iz Novog Zagreba, skoknuti do Budimpešte, prošetati s djevojkom, ili pogledati neki od filmova o Jamesu Bondu, junaku koji ga toliko fascinira da nije propustio nijednu od njegovih spektakularnih dogodovština.
Odakle ta opsjednutost najpopularnijim tajnim agentom na svijetu? – Kao i mnogi drugi klinci, odrastao sam uz filmove o Jamesu Bondu. Sve sam ih vidio, a moj omiljeni 007 je Roger Moore. Seana Conneryja, kojeg obožava moja mama, nikada nisam dokraja doživio. Ja nikada ne bih bio operativac obavještajne službe, niti bih tu ulogu, kad bih je kojim čudom dobio, isticao u svom portfoliju, ali ima nešto u tom glupavom muževnom stavu zbog čega se muškarci vole identificirati s Jamesom Bondom. Možda i zbog svih igračaka kojima je okružen, a koje muškarci vole. U serijalu “Urota”, koji će se na televiziji početi emitirati na jesen, glumim Borisa Marića, glavnog operativca POA-e, sirovinu koja hoda okolo, tuče ljude, privodi ih i vrlo je nasilan, a blizak suradnik mi je Robert Kurbaša, no za razliku od mene, on je čovjek u odijelu, koji ruča s premijerom i čija je funkcija više politička. U svojim operativnim zadacima dolazim u opasne situacije i to je mala profesionalna poveznica s Jamesom Bondom.
Je li točno da imate i sat kakav nosi James Bond? – Da. Omegu Seamaster. Prva plaća od “Urote” otišla je na taj sat, koji sam kupio u Zagrebu. Raspitivao sam se za cijene i u inozemstvu, koje nisu bitno različite, a u zagrebačkom dućanu dobio sam i mali popust. Kad sam ga stavio na ruku, osjećao sam se sjajno.
Jesu li vam satovi fetiš? – Imam samo dva sata, dakle, nisam kolekcionar. Prije bih rekao da cijenim te fine, precizne spravice. Osim toga, odgojen sam u patrijarhalnoj obitelji i moj otac, koji je 32 godine zapovjednik na brodu, mnogo je radio u Americi pa je prihvatio i neke tamošnje običaje. Jedan od njih je da očevi svojim sinovima za važne događaje u životu daruju satove. Sat je za mene trajna vrijednost, koja svjedoči o nekom prošlom vremenu i budi uspomene na njega. Jednog ću ga dana i ja darovati svom djetetu.
Znači li to i da nikada ne kasnite? – Ne znam bih li na to trebao biti ponosan, ili bi me zbog toga trebalo biti sram. Jer danas je normalno da se kasni. A za sve su, po meni, krivi mobiteli. Dok ih nije bilo, ako si se s nekim dogovorio da se nađete u 17 sati “pred Krležom”, on je i došao, a danas vas nazove u 17.05 i kaže da neće stići. Točnost je za mene stvar poštovanja.
Znači li to da odmah “prekrižite” djevojku koja vam zakasni na sastanak? – Naravno da ne, ali pokušavam u tome biti “čvrsta ruka”. I naravno da me naljuti ako prijeđem 11 kilometara da bih u dogovoreno vrijeme došao po djevojku, koja se samo treba spustiti s prvog kata, no ona još nije gotova pa je moram čekati pred kućom. Zar je tako teško pokazati malo poštovanja i spustiti se na vrijeme: jednostavnije je reći da joj trebaju dva i pol sata da se uredi, pa ću doći kasnije.
Glumci u sapunicama vole reći da su prihvatili ulogu zbog honorara, koji će im, eventualno, omogućiti da riješe stambeni problem. Jeste li i vi od honorara kupili stan? – Ljudi pričaju svašta, a i novine svašta pišu. Tako sam neki dan pročitao da bojim tjeme jer sam proćelav. Ali nisam se previše uzrujao. Neka pišu. Ako će me ljudi pamtiti kao glumca po bojenju tjemena ili količini kose, bolje da me i ne pamte. Osim toga, što fali ćelavcima? Zar Ben Kingsley nije najbolji glumac? Ili pokojni Fabijan Šovagović! Da ne zaboravim i Sretena Mokrovića… A što se tiče honorara koji sam dobio za “Obične ljude” i “Urotu”, potrošio sa ga za uređenje stana. Mogao sam kupiti nekakav šminkerski auto, ali stan mi je bio na prvom mjestu. Da imam novca za aston martin, koji je moj prvi izbor, naravno da bih si ga priuštio, ali zadovoljan sam i svojim starim autom, koji ionako ne vozim jer sam cijeli život na skuteru.
Nosite li nakit? – Nije da ga ne volim, nego ga prezirem. U prvim epizodama “Običnih ljudi” imao sam zlatni lanac oko vrata, ali sam ga se vrlo brzo riješio. Dosad mi je najveći domet u kićenju bila kožnata narukvica, koju sam izgubio petnaestak minuta nakon što sam je kupio.
Kakav stil odijevanja volite? – Ugodno se osjećam u odijelima i u svom “fundusu” imam ih čak tri, no u odijelima ne mogu prčkati po svom skuteru, niti otići u Konzum, pa mi takav životni stil nalaže ipak traperice, majice i košulje. Jednom sam iz kafića otišao kući u košulji, zaboravivši ondje sako. Jaknu sigurno ne bih zaboravio, ali po sako još nisam otišao. Ovih sam dana kupio nove cipele, ali me strahovito žuljaju, jer su mi noge navikle na tenisice ili na cipele koje su po formi slične tenisicama. No, volim vidjeti lijepe cipele, koje prije svega moraju biti čiste. Nema mi ništa gore nego vidjeti ženu s, kako moj dobar prijatelj kaže, “perifernim” rubom na cipelama, po kojem se odmah može zaključiti da je u štiklicama gacala po neasfaltiranoj cesti do prvog autobusa.
Kamo najradije izlazite? – Volim neobavezne izlaske jer se uvijek pokaže da su najbolji neplanirani provodi. Ne mogu dugo biti na jednom mjestu pa obično obilazim razna mjesta. I svagdje se dobro osjećam. Volim otići u neki house-klub, poslušati dobar rock, metalic, blues, navratim i na šminkerska mjesta, ali mogu popiti pivo u parku ili se s prijateljima odlično družiti i kod kuće. Obožavam cigansku glazbu, a bez problema bih otišao i na koncert Harisa Džinovića, kad se ne bih morao brinuti hoću li nekom krivom tipu stati na nogu pa će izvaditi pištolj i izrešetati mene, moju djevojku i prijatelje. Inače, moja stalna baza je kafić Paf u Novom Zagrebu. U tom sam dijelu grada išao u srednju školu, ondje mi živi najbolji prijatelj, s kojim sam dijelio školsku klupu, i u tom se kafiću redovito nalazimo već petnaestak godina. Svaku večer, u pola devet, netko od nas će onamo navratiti. S tim svojim muškim društvom vrlo sam povezan: bili su na mojim pripremama za akademiju, dolazili su mi na ispite, a kamen mi je pao sa srca kad su mi rekli da sam baš cool u “Običnim ljudima”.
Bavite li se nekim sportom? – Igram nogomet s ekipom, ali ne znam što će mi sve napraviti ako im se sljedeći put ne pridružim. Naime, dok sam snimao “Obične ljude”, nisam znao svoj raspored dva dana unaprijed, pa se nisam ni mogao dogovarati za hakl.
Ovih dana počelo je snimanje nove sapunice, “U lovi”. Glumite li i vi u njoj? – Ne.
Zašto? Zar nije zlatno pravilo da se pobjednička ekipa ne mijenja? – Da sam producent il redatelj, znao bih vam odgovoriti na to pitanje. No, ukratko, niti sam pozvan, niti bih prihvatio jednu od glavnih uloga. Ponajprije stoga što se ujesen želim vratiti na akademiju i završiti započeti posao. A moram se i odmoriti. Jedanaest mjeseci radio sam 12 sati dnevno. Kako stanujem u drugom dijelu grada, vozač je po mene dolazio nešto poslije šest sati, a vraćao sam se kući poslije 20. Prije dva mjeseca dobio sam upalu pluća jer mi je zbog iscrpljenosti pao imunitet. Kad me netko pita bih li opet glumio u sapunici, odgovorim:”Samo kad bih bio kruha gladan”. No, ni trenutka nisam požalio što sam pristao na ulogu u “Običnim ljudima”. Kako sam diplomirao i ekonomiju, točno sam si izračunao sve razloge za i protiv tog posla, i na kraju zaključio da bih trebao prihvatiti ulogu Luke Dragana. Ali moj prvi izbor je kazalište.
Kako se nosite s popularnošću? – Nije mala stvar kad vas svaki dan gleda skoro trećina od četiri i pol milijuna stanovnika Hrvatske. I sasvim mi je jasno da takva eksponiranost donosi i veliku popularnost, koja je meni glupava jer sam ostao isti. Kad me prvi put paparazzo snimio u gradu, bio sam u šoku: mislio sam da sam se zaprljao, nije mi bilo jasno zašto me snima dok razgovaram na mobitel. I dugo mi je trebalo da se na to priviknem, premda svoju privatnost i dalje čuvam.
Vaša djevojka Buga Župarić također je glumila u “Običnim ljudima”? – Buga je imala manju ulogu. A što se nas dvoje tiče, naša će veza i dalje ostati samo naša stvar. Ne zamjeram nikome tko želi svoju privatnost podijeliti s javnošću, ali mi mislimo drukčije: svi naši lijepi trenuci, na nekom putovanju, u mojoj ili Buginoj kući, ostat će sačuvani samo između nas dvoje. Znam da ću zbog toga voditi rat s novinarima, ali bit ću dosljedan. Pokoju ću bitku dobiti ja, neku će oni, ali ne mogu protiv svojih uvjerenja.
Negativci, kao što je Luka Dragan, uglavnom ne uspijevaju zadiviti publiku: kako onda tumačite svoju popularnost? – Događale su mi se doista neke neobjašnjive stvari. Navikao sam već da mi prilaze nepoznati ljudi, tapšu me po ramenu, pa čak mi i vrlo ozbiljno savjetuju da se ostavim droge jer to nije dobro… No, najviše sam se iznenadio kad su Bugi i meni prišle dvije žene srednjih godina. Strpljivo su pričekale da se Buga i ja podignemo novac s automata, zatim su mi čestitale na ulozi i na kraju Bugi rekle: “Čuvaj ga. On je zlato”. U tom sam trenutku pomislio: “Ženo Božja, spavam s bratovom ženom, šmrčem kokain do besvijesti, radim sve loše što se može raditi, pa kako onda mogu biti zlato koje moja cura treba čuvati”. Ta me žena uopće ne poznaje, dakle, ima neki vrag u tome kako sam odglumio Luku Dragana. Ponosan sam na to, iako ne bih želio da me ta uloga determinira.
Radite li na nekom novom projektu? – Zajedno s Filipom Nolom i Borkom Perićem imam jednu od glavnih uloga u predstavi “Veliki Gatsby” koja će se u ZKM-u premijerno prikazati 12. svibnja. Glumim Toma Buchnanona, bogatog južnjaka, seksista, rasista, koji ne mari ni za koga i ni za što, osim za sebe – i po tome je vrlo blizak Luki Draganu. To je moja prva kazališna uloga, a ne krijem da bih volio što više dramskih uloga.
Biste li se preselili iz Dubrave? – Dubrava je moj kvart i nikad ga ne bih napustio. To je radničko naselje, tu žive pošteni ljudi, kvart u kojem su još uvijek na snazi prave ljudske vrijednosti. Ne može se dogoditi da mi susjed namjesti fotografa koji će me doći snimiti iz prikrajka. Ako u šest ujutro još imam tulum i trešti glazba na sve strane, moj mi susjed pozvoni na vrata i kaže mi da u njegovom podrumu imam rakije, ako mi je pofalilo. Svoj auto ili skuter mogu bez brige ostaviti pred bilo čijim vratima. Iz Dubrave su Željko Pervan, Prljavo kazalište, gitarist Parnog valjka Marijan Brkić, slikar Vladimir Filakovac, a moja ulica – koja se nekada zvala Pete zemaljske konferencije, a danas Kapucinska – ima povijesni značaj jer je u njoj Josip Broz Tito izjavio: “Vidimo se u oslobođenoj Jugoslaviji”. Moja Dubrava, odnosno dio od Avenije Dubrava prema Novoj Branimirovoj, najsigurniji je kvart u Zagrebu i jedino bih tu svoju djevojku pustio da sama šeta u četiri sata ujutro.
Što vas, kao horoskopskog Lava, najviše karakterizira? – Imao sam u rukama jednu knjigu u kojoj je ispred svakog znaka bio citat. Ispred Lava je bilo napisano: “Izgleda dobroćudno, pomislila je, a ipak ima oštre kandže i toliko zuba. I ona pomisli kako bi se prema njemu trebalo odnositi s poštovanjem”. Mislim da taj citat karakterizira svakog Lava. S Lavom je sve jasno, sve super, cool… Ja ću učiniti da se žena uz mene osjeća kao kraljica, ali to, među ostalim, treba zaslužiti. Mogu biti najdivniji na svijetu, ali definitivno se neću lomiti oko nekoga tko će dići nos i gledati me svisoka. Ili mi se umiljavati, a u sebi misliti kako sam kreten ili luzer.