Suradnje velikana iz različitih područja umjetnosti uvijek se s nestrpljenjem očekuju, pa je tako i najava da će 65-godišnji njemački redatelj Wim Wenders snimiti 3D film s legendarnom koreografkinjom Pinom Bausch izazvala golemo zanimanje. Wenders će film “Pina” predstaviti na Sarajevo Film Festivalu, pa će se tako i posjetitelji dvorane “Mirza Delibašić” uvjeriti koliko je uvjerljivo dočarao energiju i strast Pine Bausch prema plesu. Iako je završen bez nje, jer je 68-godišnja koreografkinja iznenada preminula u ljeto 2009., Wenders je na nagovor njezine plesne trupe nastavio rad na filmu te ga je premijerno prikazao na ovogodišnjem filmskom festivalu u Berlinu, gdje je dočekan ovacijama.
Wenders je najpoznatiji po filmovima “Paris, Texas”, “Buena Vista Social Club” i “Nebo nad Berlinom”. Pet puta se ženio, a od 1993. je u braku s fotografkinjom Donatom Schmidt.
Zašto ste snimili film o Pini Bausch? – Kada su u pitanju muško-ženski odnosi, nijedan filmaš ni pisac, čak ni Shakespeare, ne mogu se ni približiti snazi osjećaja koje je Pina izazivala plesom. Bez ijedne izgovorene riječi, govorila je snažnije od svih nas. Zahvaljujući 3D tehnologiji uspjeli smo gledatelju približiti taj njezin jezik.
Fascinira li vas 3D tehnologija? – Film nije nastao zbog 3D tehnologije, nego zato što smo ga nas dvoje pokušavali snimiti godinama. Čim sam je upoznao, prije više od četvrt stoljeća, uzbuđeno sam joj prišao i rekao da moramo snimiti film zajedno. Ona se samo nasmiješila i povukla dim cigarete, a ja nisam znao što taj smiješak znači. Tek nakon nekoliko godina zainteresirala se za moju ideju, pa me svaki put kad bismo se sreli pitala kad ćemo već jednom snimiti taj film. No, to nije bilo jednostavno. Htio sam ga snimiti, zbog njega bih iste sekunde ostavio sve drugo, ali morao sam joj reći istinu: nakon što sam duboko promislio i pogledao brojne filmove o plesu, postao sam svjestan da tehnika kojom sam raspolagao i moja vještina nisu bili dovoljni da napravim nešto drugačije od svih onih snimaka njezinih predstava. Njezina umjetnost i snaga izvedbe zaslužili su bolje, a ja to nisam mogao. Ispred mene je bio golem zid koji nisam mogao preskočiti.
Zašto ste vjerovali da možete preskočiti taj zid? – Cijelo vrijeme sam mislio da je problem u meni, da nisam dovoljno vješt, ali i da će mi prava ideja jednom doći. Pina je stalno ponavljala pitanje: “Kada, Wim?”, a ja sam joj odgovarao da još nisam spreman. I onda je pomoć došla odakle sam je najmanje očekivao – s područja tehnologije. Irska grupa U2 svirala je 2007. na stubama festivalske palače u Cannesu, a kao dodatak prikazan je njihov koncertni film snimljen u digitalnoj 3D tehnologiji. Nisam puno očekivao od filma, no čim sam stavio 3D naočale i vidio prve kadrove, ostao sam zaprepašten. Ostatak filma uopće nisam slušao glazbu, iako je jako volim, već sam samo gledao što sve može ta nova tehnologija. Snimka nije bila savršena, dapače, bila je puna mana, ali ja sam u njoj vidio rješenje za svoj film, koje sam tražio dvadesetak godina. Odmah nakon projekcije, još iz festivalske dvorane, nazvao sam Pinu.
Kako ste ju uvjerili da je 3D pravo rješenje? – Ona nikad nije gledala nijedan 3D film, ali mi je beskrajno vjerovala. Iskreno, ni ja nisam bio siguran, ali sam se molio da sam u pravu. Prvi filmovi snimani digitalnom 3D tehnologijom nisu bili dobri i drago mi je da ih Pina nije vidjela, jer vjerujem da bi tada posumnjala u moju procjenu. Od mene je tražila da joj ne donosim radne materijale, nego samo finalnu verziju. Htjela je vidjeti kako će njezini plesači izgledati na platnu, ostalo ju nije zanimalo. Za srpanj 2009. već smo unajmili kamion kako bismo dopremili tehniku do Pine i pokazali joj na velikom platnu završenu scenu s njezinim plesačima. Na žalost, umrla je dva dana prije predviđene projekcije. Tako je uništen naš san da zajedno snimimo film.
Jeste li znali da je bolesna dok ste snimali film? – Ne. Za tumor je doznala tek tjedan prije smrti. Bila je na liječničkom pregledu godinu ranije i sve je bilo u redu. Izgledala je krhko, ali takva je bila cijeli život jer je uvijek davala sve od sebe. Posljednjih mjeseci bila je jako umorna, no mislili smo da je to od brojnih proba i nastupa.
Koliko vam je bilo teško završavati film bez nje? – Mislio sam odustati, ali nakon nekog vremena shvatio sam da to ne bi bilo ispravno. Pina ne bi tako htjela. Njezin je moto bio “Moramo plesati”, kojeg su se držali svi njezini plesači, pa su i na dan njezine smrti, suznih očiju, plesali u Krakovu. Oni su me nagovorili da završim film.
Kakva je budućnost 3D filmova? – Ta tehnologija još nije savršena, dapače, puna je mana. Nama je najteže bilo snimati scene s kišom koja pada po plesačima jer su dvije kamere svaku kap “vidjele” drukčije. 3D film se, naime, snima s dvije kamere, a one nikad ne mogu uhvatiti istu sliku. Vjerujem da će tehnologija napredovati te da će objektivi tih kamera biti međusobno razmaknuti koliko i ljudske oči – sad su razmaknuti mnogo više – i tek ćemo tada moći snimiti istinski trodimenzionalne filmove.
Josip Jurčić