Razgovarala Snježana Dragojević Harapin Snimci: Boris Štajduhar i Glorijina arhiva
Dok na sceni zagrebačkog Teatra &TD svojim dubokim glasom izgovora "Ja sam Brigitte Bardot", rečenicu kojom počinje predstava "Gospo đice Rice, puno prije geopolitike bila je glazba" (jedna od sedam predstava u kojima trenutno glumi), gledatelji ne slute da se 65-godišnja Ana Karić trenutak ranije u garderobi – tresla. Zagrebačka glumica treme se nije uspjela riješiti niti nakon više od 2000 kazališnih nastupa te snimljenih dvadesetak filmova i 60 TV drama. Na sceni je više od 43 godine, dok joj je filmski "staž" još dulji: kao studentica druge godine Kazališne akademije u Zagrebu snimila svoja prva dva filma – "Carevo novo ruho" Antuna Babaje i "Pustolov pred vratima" Šime Šimatovića.
Kako to da nakon svega još imate tremu? – Što sam starija, to mi je teže: kao da mi se čini nepristojnim biti loša u mojim godinama. Prije bi mi se trema javila dan-dva prije predstave, a sada se pojavljuje tri-četiri dana prije te ih provodim uglavnom sama, u nekom čudnom uzbuđenju.
Jeste li se pokušali riješiti treme nekim "čarobnim" receptima? – Tu nema pomoći. No, Ivica Buljan, koji je 2005. na Riječkim ljetnim noćima režirao predstavu "Marš – pjesma nad pjesmama", darovao mi je knjigu "Strah od nastupa" s mnoštvom primjera velikih glumaca koji bi se prije svake predstave zaklinjali da im je to posljednji izlazak pred publiku. Tko bi pomislio da je, primjerice, Laurence Olivier umirao od treme svake večeri igrajući svog genijalnog Otela? Ne uspoređujem se s velikanima iz te knjige, ali i ja se prije svake predstave pitam: "Što to meni treba?" A onda iziđem na scenu i treme – nema. Dok sam pred publikom i odmah nakon predstave, prožeta sam osjećajem sreće, čak i ako nisam posve zadovoljna svojom izvedbom. Vaše se kolegice tuže da je malo uloga za žene koje su prošle pedesetu, a vi radite sve više. U proteklih godinu i pol imali ste sedam premijera, a trenutno pripremate još dvije predstave…
U čemu je tajna? – Možda u činjenici da sam već više od četiri desetljeća slobodan umjetnik, dakle bez sigurnosti stalnog angažmana u nekoj kazališnoj kući, što glumca može uljuljkati. Amožda je tajna i u visokim kriterijima koje imam prema sebi – prema drugima sam mnogo blaža – pa na ulogama, osim na probama, radim i kod kuće. Možda razlog leži i u mojoj radoznalosti i u činjenici da godinama već radim gotovo isključivo s mladima. Zasad još ne primjećujem razliku između njihove i svoje energije – ni na probama, ni u stankama, ni na predstavi.
Baš ni u čemu? – Na fešti nakon predstave oni ponekad ostaju dulje od mene. Vrlo mi je bitno da prije ponoći budem u postelji, da imam svoj ritam od osam sati sna. Zato već u 23 sata i 15 minuta napuštam svoje mlado društvo, i dok stignem doma, skinem šminku, otuširam se i – u ponoć sam u krevetu.
Čemu zahvaljujete mladolik izgled? – Nešto genima, nešto urednom načinu života, ali najviše doktorici Sanji Gošović, koja mi je "spasila" lice. Neko sam se vrijeme, naime, prema licu odnosila gotovo maćehinski: godinama nisam išla na kozmetičke tretmane. Imam vrlo osjetljivu kožu o kojoj se dugo brinula moja kozmetičarka Mira Križanić, a kad je ona umrla, nikako nisam mogla pronaći drugi salon: nigdje mi nije dogovaralo, čak sam dobivala i alergije. A onda sam, gostujući u emisiji Sanje Doležal, susrela Massima Savića koji je prije toga u Gloriji s oduševljenjem govorio o doktorici Gošović i njezinoj metodi stimulacije mišića – teenliftingu. Massimo mi je dao doktoričin broj i otada odlazim k njoj. Teenlifting je odlična, bezbolna i potpuno prirodna tehnika učvršćivanja mišića lica i podbratka, bez botoxa, silikona, noža…
Znači li to da ne planirate nikakvu estetsku operaciju? – Nikad se ne bih podvrgla kirurškom liftingu lica: čini mi se da bih time izgubila osobnost. Osim toga, mladost je stvar duha. Ja ću 13. svibnja navršiti 66 godina i osjećam se mlado.
Dolaze li vam na sve premijere sinovi i suprug, odvjetnik Ivan Thur, koji je sad u mirovini? – Uvijek, bez obzira u kojem gradu bila premijera: u Zagrebu, Puli, Rijeci, Ljubljani… I uvijek s prekrasnim buketima cvijeća. Kad u garderobu stigne cvijeće za glumce, svi već znaju koja su tri buketa poslali moji dečki: svaki je poseban. I moja pokojna sestra Vesna, stomatologinja, koja je živjela u Austriji, dolazila je na sve moje premijere, s cvijećem. Niti godinu i pol nakon njezine smrti ne mogu se pomiriti s time da je nema. Sada dan nakon premijere dobiveno cvijeće nosim na njezin grob na Mirogoju.
Hoćete li uskoro postati baka? – Sinovi su mi već odrasli – Tomi je 39 godina, a Petru 27 – ali se još nisu oženili, iako imaju krasne djevojke. No, oni ne žele niti da ih spomenem u intervjuima, a kamoli da pričam o njima, i to moram poštovati. Kako izgleda vaš uobičajeni dan? – Radno. Već godinama planiram biti slobodna dva ljetna mjeseca i uživati u svoj kući na Olibu, no nikako da to ostvarim. Ali, naučila sam se odmarati: čitam, šećem, a na dan premijere uspijem se isključiti na sat-dva i provesti ih u nekom polusnu, meditaciji i molitvi.
Jeste li ikad osjećali da obitelj pati zbog vaše karijere? – Dok su mi dečki bili mali, moja je majka živjela s nama pa se nisam trebala brinuti o kućanstvu. Bavila sam se isključivo djecom i, dakako, svojim poslom. Kasnije, dok je mlađi sin bio srednjoškolac, jedna divna gospođa, u koju sam imala potpuno povjerenje, brinula se za njega dok sam ja radila. Iako Petar, koji je zaposlen, još živi s nama, više je kod svoje djevojke nego doma, pa smo zapravo muž i ja sami te nije problem voditi naše malo domaćinstvo. Uvijek ste se nalazili na vrhu lista najelegantnijih žena.
Odijevate li se i dalje ekstravagantno? – Ne opterećujem se modom. Više se ne odijevam tako ekstravagantno kao nekad, odijevam se primjereno svojoj dobi, ali, istina je, volim biti lijepo odjevena. Recimo, I-gle su mi napravile nekoliko zanimljivih kompleta, pa Oliver Jularić, kostimograf koji radi u predstavama sa Senkom Bulić, a koji je ujedno Senkin i moj prijatelj.
Vaš zaštitni znak su sunčane naočale velikih okvira: "skrivate" se iza njih? – O mojem stilu brinuo se Braco Žunić, naš najveći stilist i vizažist. Bili smo vrlo bliski. Umro je prije 17 godina. Sjećam se da sam među prvima u Zagrebu nosila čarape u boji koje mi je donio iz Milana. Prije 30 godina bili smo zajedno u inozemstvu gdje me nagovorio da kupim velike naočale. Nosila sam ih gotovo 20 godina, dok se nisu potrgale. Veliki okviri postali su dio mene i kad kupujem naočale, one drugih okvira i ne gledam, bez obzira na modu.
Kako održavate liniju? – Dok sam imala psa, škotsku ovčarku Saru, šetala sam svaki dan od sat i pol do dva sata: preko dana i na večer nakon predstave. To mi veoma nedostaje. I sada nastojim mnogo hodati, a kako stanujem u sredi- štu grada, do Trga, Dolca i Tetra &TD radije odem pje- šice nego tramvajem. Pazim što jedem, zapravo, jedem ono što volim, a volim baš ono što je zdravo.
A to je? – Blitva, riba, jogurt… Ne volim tešku, začinjenu hranu. I nikad se ne prejedem.
Nekad ste, pogotovo u TV dramama i filmovima, glumili erotične i izazovne žene. Kakve likove danas tumačite? – Još dobivam uloge žena punih strasti, kakva je Agata u predstavi "Zločin na kozjem otoku" redateljice Senke Bulić u Gradskom kazalištu Pula ili markiza De Merteuil u "Kvartetu".
Koja vam je uloga najdraža? – Ovog časa markize Isabelle de Merteuil. Njemački dramatičar Heiner Muller napisao je "Kvartet" po motivima glasovitog francuskog romana "Opasne veze" – koji je dosad dobio nekoliko ekranizacija. Ja tumačim lik koji je u filmu "Opasne veze" Stephena Frearsa glumila Glenn Close. Kad je "Kvartet" lanjskog rujna postavljen na parišku scenu, u toj je ulozi blistala Isabelle Huppert, meni najdraža filmska glumica. Silno sam je željela vidjeti na teatarskim daskama, no nisam uspjela. U predstavi nosim čizme s potpeticama od 13 centimetara, kakve sam nosila godinama.
Kako ste surađivali s francuskim redateljem Francois- Michelom Pesentijem, koji je režirao "Kvartet"? – Tijekom rada se, na žalost, razbolio, pa ga je zamijenio Ivica Buljan, jedan od meni najdražih redatelja i moj prijatelj. Dostojna zamjena. Pesenti je obećao da će početkom 2008. doći u Teatar &TD režirati, a meni je ponudio da izaberem što želim igrati. Poslala sam mu pismo, zahvalila i objasnila da ne biram uloge – volim biti izabrana. Osobito od nekoga kao što je on.
Mnogo je kazališnih glumaca angažirano u sapunicama. Jesu li i vas zvali? – Zvali su me na casting, no zahvalila sam se. Pogledala sam neke epizode, ali nikad nisam požalila što ne igram u njima. A na castinge mi se u ovim godinama baš i ne ide. Posla imam, uloge su sjajne, predstave izuzetno posjećene. Zvali su me i u Sarajevo, ponudili su mi ulogu u humorističnom serijalu, ali sam se i na tome zahvalila jer imam toliko posla da ne stignem. Vrlo rado bih opet igrala na televiziji ili filmu, no to bi morala biti neka vrlo dobra uloga. Mene ne zanima popularnost, mediji. Nisam ja, dakako, uvijek birala i glumila samo ono što volim, ali više to ne bih. Zvao me i Zrinko Ogresta, sjajan redatelj, u čijem sam filmu "Krhotine" glumila. Razveselila me njegova ponuda, ali se nisam vidjela u njegovu novom filmu.
Iako mnogo radite, gotovo vas uopće nema u medijima. I na ovaj intervju teško ste pristali. Zašto? – Ne sjećam se kad su povod za razgovor u nekom časopisu bile kazališne predstave, barem se ja ne sjećam da me neki novinar zvao zbog neke uloge. A često me zovu. A u Teatru &TD toliko se toga događa otkako je Nataša Rajković ravnateljica Odjela kulture Studentskog centra. Nekad i po četiri događaja iste večeri: predstave, izložbe, performansi…
Koliko vam je – u poslovnom smislu – koristio status slobodne umjetnice, a koliko štetio? – Da sam bila u stalnom angažmanu u kazalištu, sigurno bih odigrala neku od velikih uloga domaće ili strane literature. Krležu sam, na primjer, igrala samo dvaput: u TV filmu "Adam i Eva", za što sam nagrađena, te u predstavi "Zastave" kao gost u ZKM-u, za koju sam, također, nagrađena – na Međunarodnom festivalu Alpe-Adria. Svaka odluka nešto donosi, a nešto oduzme. Mislim da sam svojim izborom slobodne profesije mnogo više dobila. Zapravo sam sretna da sam kroz cijelu karijeru slobodna, a stalno igram: na mnogim scenama, u mnogim gradovima, na mnogim festivalima po svijetu… No, koliko god je glumački život moj život – to nije dovoljno. Imam obitelj i imam prijatelje bez kojih ne bih opstala. Oni su mi najvažniji.