Kažu mi, samo ne znam da li mi prigovaraju ili to drže pozitivnim, da u zadnje vrijeme sve više pišem o ženama. Ima i onih koji odmah dodaju da se “iskupljujem jer i tako sam cijeli život uzdizala muškarce u nebesa” i stavljala im oko glave “aureolu umjesto vijenca od trnja”. Jesam, oni su me znali zaokupirati, i još to čine, na svakakav način, ali i ženski svijet bi morao znati zašto sam se tako ponašala, zašto sam ih predstavljala u svakom svjetlu i u svakoj situaciji. To sam činila da bih pomogla baš – ženama. Ako se barem jedna od žena uvjerila da je tome tako, da je nešto iz toga i iščitala i da joj je pomoglo, bit ću prezadovoljna.
Danas opet želim pisati o ženama s jednog drugog aspekta, zbog kojeg zaslužuju aureolu oko glave jer su plemenite, jer su osjećajne, jer su ono što i trebaju biti – prave žene. Sve se više, nasreću, govori o pojednostavljenju posvojenja djece, što ne znači i manje brige oko toga. Dapače, silno će se voditi računa i o onim elementima koji su se dosad, možda ne bi trebalo reći baš zanemarivali, ali recimo, mislilo se da je dovoljno da netko silno želi djecu i da djeca jedva čekaju da odu iz domova. Sad je jasno da dijete mora biti sigurno da ide u obitelj u kojoj će ne samo trajno ostati nego u kojoj će se i nesmetano razvijati. A da bi to bilo tako, posvojitelji kao budući roditelji moraju biti pripremljeni za taj najuzvišeniji čin. Vodit će se računa o razdoblju prilagodbe i posvojenje će uslijediti tek kad bude sigurno da je to ono što treba i roditeljima i djetetu da bi bili sretni, da bi bili prava obitelj.
Institucije zadužene za skrb morat će voditi još jaču brigu o takvim obiteljima, morat će ih, možda, ne nadzirati, ali pružati pomoć ako se ona u bilo kojem slučaju pokaže nužnom. Nije to jednostavno, nije to sve ni lako, ali kad se nešto tako silno želi kako obično žele žene materinstvo, ništa nije teško.
Vjerojatno je i to razlogom što se želja za posvojenjem vezuje uglavnom uz žene. I psiholozi se slažu da impulsi o posvojenju dolaze od žena, dok muškarci tu ideju prihvaćaju. Mogu na temelju nekoliko slučajeva koje znam potvrditi da je tome tako. I znanstvenici imaju za to objašnjenje. Prvenstveno govore o majčinskom instinktu, plemenitosti, osjećaju za druge, želji većine žena da svatko bude sretan.
Ganula me Zorina priča. Ni sama više nije znala što sve nije poduzimala da rodi. I kad je konačno shvatila da neće moći, znala je što joj je činiti. U dom za ostavljenu i nezbrinutu djecu! Za oko joj je zapela predivna jednogodišnja djevojčica. I mala bi joj se, svaki put kad bi došla, radovala. No, bio je ipak jedan problem. Iako je biološka majka nije obilazila, nazivala bi dom svakih nekoliko mjeseci, što je bilo dovoljno da spriječi posvojenje. Ni sama ne zna kako su je privoljeli da ipak da tu suglasnost, no Zora mi je rekla da nije još neko vrijeme, da bi izgubila živce i više i ne bi mogla brinuti o djetetu kojem treba smirena majka.
Ovaj slučaj može biti razlogom i da se postavi drugo pitanje. Na jednoj strani imamo plemenitost, a na drugoj bezosjećajnost. Ova je žena barem dala dijete u dom, ali što je s instinktom onih koji djecu ostavljaju tko zna gdje sve ne i daju ih bez imalo grižnje savjesti na posvajanje? Ne bih željela ulaziti u te probleme jer oni su doista za dublju psihološku analizu, ali i ono koliko javnost zna, koliko se o tome pisalo i piše, a koliko su i neke od njih kasnije govorile, takve majke najčešće nisu u tom času psihološki zrele, imaju tko zna kakve sve ne smetnje ili naprosto nemaju uvjeta da brinu o djeci. Vjerojatno je na prvom mjestu onaj materijalni. Oni koji su se bavili tim istraživanjima iznijeli su šokantne podatke da je samo na području jednog dijela SAD-a tijekom šezdesetih godina djecu na posvojenje dalo oko milijun i pol žena. Najčešće su to bile djevojke koje i nisu odlučivale, nego je to činio netko umjesto njih. Da je tome tako, potvrđuje i odvjetnik Marc Mezibov koji zastupa ženu koja tvrdi da je bila prisiljena dati dijete na posvajanje jer joj je tada bilo 16 godina. A navodno je otac njezina djeteta mjesni župnik. I, kako ona sad govori, spašavala je “čast župnika”, a njoj su govorili da spašava sebe. Najtragičnije je što su i njezini roditelji stali, iako su znali čije je dijete, na stranu župnika. Oni su to pravdali time da brane – crkvu. Da njihovu maloljetnu kćer treba braniti, nije im, čini se, uopće padalo na pamet. A ovdje je bio i klasičan slučaj zavođenja maloljetnice. Druga je žena, pak, cijeli život tragala za svojim djetetom, i kad mu je konačno ušla u trag i vidjela da mu je u drugoj obitelji dobro, nije mu se čak ni javljala jer tu više egoizmu nije bilo mjesta. Nije, kako je rekla, htjela remetiti njegov mir, ali i mir obitelji koja ga je tako divno i primila i odgojila. Shvatila je da ga je ona doista samo – rodila.
Očito je da se ni poslije ova dva slučaja ne treba staviti u ulogu suca i nekoga osuđivati. Život ima neke svoje zakonitosti, nečemu se možemo suprotstaviti, a nečemu, tko zna iz kojih sve razloga, i ne. Mene posebno fasciniraju, i duboko im se klanjam, žene koje iako imaju rođenu djecu, ipak i posvajaju. To je tek plemenitost, tako se iskazuje briga za one kojima je ona najpotrebnija. Još sam u dvojbi zašto filmske dive posvajaju djecu. Neki put mi se čini, ali pritom se i zgrozim, da to čine i zbog toga da se o tome i piše, a opet brzo zastanem jer znam da su i te mališane izvukle iz tko zna koje bijede. Svi se dive Angelini Jolie, i ne kažem da joj se i nije za diviti, ali uz, čitala sam negdje, silne dadilje to i nije onako teško kako bi bilo običnoj ženi, s ne takvim primanjima kakva ima ona. No, ne smije čovjek biti nepravedan i imati rezervu prema njezinoj predivnoj gesti samo zato što je bogata. Jer ima još takvih, ali oni ne vide ono što bi mogao i – slijepac.
I mi u Zagrebu imamo još ljepši primjer plemenitosti. Bez velike pompe, baš onako kako to i treba biti, obitelj Boban posvojila je čak – četvero djece. Na kraju su, valjda zbog te silne plemenitosti, dobili i svoje biološko dijete. I gospođa Boban uživa u svojoj djeci kao i svaka majka. Dabome da nije imala potporu supruga, da to ne bi mogla, ali instinkt je, neka mi njezin suprug ne zamjeri, vjerojatno – njezin. Znam da se mora paziti kome dijete povjeriti za cijeli život, znam da je odgovornost i na onima koji djecu povjeravaju, ali i na onima koji ih prihvaćaju. No, voljela bih da se sve to ubrza, da se pojednostavi to posvojenje, što, dabome, ne znači da mislim da nije potrebna i te kakva kontrola. Ali svaki dan proveden djetetu u pravom domu s obitelji, ipak je za nj – dobitak.