Premda ga je proslavilo sviranje na renesansnom glazbalu nježnog zvuka, 44-godišnji Edin Karamazov ne smatra se lutnjistom. On je glazbenik “širokog spektra”, koji Bacha jednako savršeno svira na klasičnoj i električnoj gitari, svim vrstama lutnji, na teorbi, tamburici, orijentalnim instrumentima poput kineske lutnje pipe…
Ipak, lutnja ga je povezala sa slavnim britanskim glazbenikom Stingom, kojeg se toliko dojmilo njegovo muziciranje da je njihov slučajan susret prerastao u dugogodišnju suradnju. Posljednje dvije godine njih dvojica putuju svijetom i na koncertima predstavljaju zajednički album “Songs from the Labyrinth”. Repertoar, koji se sastoji od rane engleske glazbe, predstavit će 11. veljače i zagrebačkoj publici, u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, a ubrzo nakon toga, u ožujku, Karamazovu izlazi samostalni album “The Lute is a Song”, u izdanju ugledne britanske diskografske kuće Decca.
Uzbuđenje zbog svih tih profesionalnih uspjeha je veliko, no nemjerljivo zbog najsretnijeg događaja u privatnom životu. Edin Karamazov i njegova supruga Tanja, naime, u svom zagrebačkom domu pokraj Save s nestrpljenjem iščekuju rođenje sina. Roditelji bi trebali postati baš na samo Valentinovo, samo tri dana nakon koncerta, pa nema sumnje da će Edin Karamazov ovu veljaču zapamtiti za cijeli život.
MOJA NAJDRAŽA LUTNJA Od dvadesetak lutnji, koliko ih posjedujem, srcu mi je najviše prirasla prva koja je došla u moje ruke. To je 13-struna lutnja koju je izradio majstor Nico Van der Waals, a kupio sam je početkom 90-ih u Kölnu. Draga mi je i arapska lutnja Al-Oud, vrlo rijedak instrument koji sam kupio u Barceloni, dok sam svirao u grupi Esperion XX. Ugledao sam je na zidu jedne knjižare, pravi biser, a dobio sam je za stotinjak njemačkih maraka. No, bila je u dosta lošem stanju pa me restauracija stajala znatno više od same lutnje.
NAJLJEPŠI GRAD Živio sam u mnogo gradova, no najdraži mi je onaj u kojem sam bio samo u prolazu – Buenos Aires. To je pravi metropolis, grad gdje je sve tvoje, u kojem se osjećate kao u Europi dvadesetih i tridesetih godina prošloga stoljeća. Ljudi nisu površni, čak i slučajni razgovori u restoranu ili na tržnici nisu puko čavrljanje, već imaju svoju dubinu.
TANGO To nije niti glazba niti ples već – život. Isto kao i jazz, tango ne sviraš nego ga živiš. Pravi tango postoji samo u Buenos Airesu, sve ostalo je kopija. Od pjesama za tango, najdraža mi je “Malena”, čiji je naziv skraćenica od Marija Magdalena.
SA STINGOM U ZAGREBU Samo nekoliko sati prije koncerta stižemo iz Bukurešta, a već sutradan idemo u Francusku, tako da nećemo imati mnogo vremena za razgledavanje grada. Najvjerojatnije ćemo nakon nastupa otići na večeru s mojim prijateljima, no, ako bude prilike, volio bih ga odvesti u centar grada i pokazati mu koliko stoji parkiranje. I što dobiješ za tu cijenu: u većini slučajeva usko mjesto uz kolnik, gdje uvijek prijeti opasnost da ogrebeš (ili da ti netko ogrebe) auto. Osim ako nisi tanak i zgodan kao Massimo Savić.
ČUDESNA SAVA Dobro znam kakva je Sava cijelim svojim tokom, od izvora pa sve do Kalemegdana. To je prekrasna rijeka, pogotovo ovim svojim dijelom koji prolazi kroz Zagreb. Zato mi je žao što grad ne živi više s njom.
ŽIVOT UZ RIJEKU Obožavam ribolov, ali ne zbog ulova, već zbog vode. Pecam od djetinjstva, to su mi prva sjećanja iz Zenice, gdje sam odrastao uz rijeku Bosnu. I danas stanujem kraj Save, jer ne mogu bez rijeke. Kad nisam blizu tekućice, imam zdravstvene probleme, budim se noću bez zraka. Rijeka mi je nadahnuće i u meni budi muzičku strast jer njezine zvukove pokušavam interpretirati u glazbi.
SVIRKA NA ULICI Još dok sam studirao u Ženevi, počeo sam svirati na ulici. Sjeo bih na neko lijepo mjesto, počeo prebirati po žicama, i uvijek bih skupio dovoljno za pizzu i pivo. To je prelijepi život, nema menadžera ni drugih posrednika, postoje samo glazbenik, instrument i publika. Da se mene pita, na studij glazbe uveo bih predmet – ulična svirka. Sting ima sličan senzibilitet: umalo sam ga nagovorio da dođe svirati s mojom grupom Fiori Musicali na ulicama Dubrovnika.
STINGOVO MASLINOVO ULJE Već godinama koristim maslinovo ulje s Korčule i sa Stingovog imanja u Toskani. Njegovo je malo gorko, jer takve su toskanske masline, ali je prvoklasno. Od Stinga uzimam i med, koji je također fantastičan.
NAJDRAŽI HOTEL Možda zvuči snobovski, ali najdraži mi je hotel Bvlgari u Milanu. Atmosfera je prijateljska pa se ondje osjećam kao kod kuće. Volim i male hotele na jugu Francuske.
KAKO SAM OSVOJIO TANJU Bio sam na pozornici, a ona u publici. Cijelo smo se vrijeme gledali. Bilo je to 2000. na Skopje Festu, makedonskom izboru pjesme za Eurosong, na kojem sam svirao u stanci za vrijeme glasovanja. Na festivalu je nastupao i Toše Proeski, kojega su djevojke obožavale pa je u garderobi imao nekoliko buketa cvijeća. Nakon nastupa otišao sam u njegovu garderobu i posudio jedan cvijet te sam se vratio i bacio ga Tanji. Tako je počela naša ljubav – uz Tošinu pomoć.
DIJETE I ČERGARSKI ŽIVOT Veselim se očinstvu. Naš sin odmah će saznati što je život jer će vrlo brzo krenuti s nama na putovanja. Na žalost, ili na sreću, ima roditelje koji će mu omogućiti čergarski život. Je li to dobro, vidjet ćemo kad odraste.
DUBROVAČKI TRUBADURI Uz Dubrovačke trubadure, koje sam gledao na televiziji kako sviraju mandoline i gitare, zainteresirao sam se za glazbu. Imitirao sam ih svirajući na komadu drveta. No, u mladosti su mi najveći glazbeni idoli bili Ritchie Blackmore, gitarist Deep Purplea, i Johann Sebastian Bach.
ODRASTANJE U KAZALIŠTU Nitko od mojih nije glazbenik. Mama Tifa bila je konobarica u restoranu Korzo, a tata Husnija jedan od osnivača Zeničkog kazališta. Prva sjećanja su mi iz kazališta: daske, glumci, miris šminke, perike… Čak sam i gitaru prvi put vidio u rukama nekog glumca. Dakle, nije me oblikovala glazba, već pozornica.
LUTNJA JE PJESMA Moj novi album zove se “Lutnja je pjesma” jer lutnja za mene to doista jest. Na njemu su uglavnom instrumentali, te četiri pjesme s četvero mojih prijatelja, odličnih pjevača – Kaliopi, Renee Fleming, Andreasom Schollom i Stingom. U trgovine dolazi u ožujku.
Josip Jurčić