Razgovarala Marijana Marinović Snimio Mario Kučera
U nedjelju, 6. svibnja, Roman Majetić, vlasnik produkcijske kuće AVA, proslavio je 40. rođendan. Okrugla brojka, koju mnogi muškarci nerado prihvaćaju, u slučaju ovog bivšeg novinara i urednika, koji se uglavnom bavio politikom, označava vrlo uspješno životno razdoblje. Odlazeći prije desetak godina u Pariz, nije ni sanjao da će jednog dana postati kralj hrvatskih sapunica. No, u tvrtki Mimesis, koju je otvorio u francuskoj prijestolnici da bi se bavio odnosima s javnošću, upoznao je i nekoliko producenata filmova i visokobudžetnih televizijskih serijala pa kad se 2002. vratio u Zagreb, odlučio je s Tončijem Huljićem ponuditi projekt koji, kako kaže, televizija nije mogla odbiti. I za taj se posao temeljito pripremio: gotov godinu dana prikupljao je sva moguća iskustva o produkciji tog žanra, čak je otišao i u Meksiko jer su u to doba njihove telenovele bile vrlo popularne. Recept "dramski serijal u obliku sapunice" pokazao se vrlo uspješnim: sve tri sapunice – "Villu Mariju", "Ljubav u zaleđu" i "Obične ljude" – gledatelji su odlično prihvatili, poznati glumci dobili su mogućnost dodatne zarade, a mnoga nepoznata imena okusila su slast slave. Ovih dana snima se serijal " U lovi", a u jesen će se početi prikazivati već snimljena "Urota". I kako onda ne reći da su četrdesete za Romana Majetića najbolje godine.
Kako izabirete glumce za svoje projekte? – Isključivo castingom. U proteklih pet godina napravili smo niz castinga kroz koje je prošlo više od 400 profesionalnih glumaca, odnosno velika većina glumaca u Hrvatskoj. Pratimo i rad akademije, u čijim predstavama otkrivamo mlade i još neafirmirane glumce. Neke glumačke zvijezde "prate" nas iz sapunice u sapunicu jer ih publika voli i traži, ali trudimo se svaki projekt osvježiti i novim licima.
Dali ste šansu mnogim studentima i mladim glumcima, a neke ste učinili zvijezdama. Kako se osjećate kad neki, poput Filipa Juričića, kažu da nikada više ne bi glumili u sapunicama? – Kad radite s tako mnogo ljudi, normalno je da ponekad iskrsnu i problemi. Naravno da se tada osjećam loše jer mislim da smo im puno pružili, pri čemu najmanje mislim na novac. No, Filip, kojeg spominjete, bio je u to vrijeme opterećen psihičkim problemima koje je višemjesečni iscrpljujući rad i pogoršao. Sve njegove izjave po medijima iz te su faze. I premda mi nisu drage, razumijem ga. Danas je Filip mnogo bolje. Siguran sam da je svjestan kako je "Ljubav u zaleđu" za njega bilo izuzetno dragocjeno iskustvo i bit će mi zadovoljstvo ponovno surađivati s tako talentiranim glumcem. I nedavno smo, tijekom snimanja "Običnih ljudi", bili suočeni s problemom: jedna glumica na vrlo je ružan način prekršila ugovor. Nadam se da ćemo sve ipak uspjeti riješiti dogovorno jer se ne volim potezati po sudovima, niti volim da se prljavo rublje, pa čak i kad je u moju korist, rasteže po medijima. Uvijek radije ističem divne ljude i profesionalce, poput Zijada Gračića ili Ksenije Pajić, s kakvima bih uvijek želio raditi. A takva je većina glumaca.
Kako izlazite na kraj s prohtjevima glumačkih zvijezda? Glumicu Miju Begović izbacili ste iz serijala… – Sitna zanovijetanja glumica oko šminke, frizura ili odjeće čak su mi i simpatična. Kad šminkeri, stilisti i frizeri ne mogu više izići na kraj s tim mušicama, pošalju ih meni, no nijedna glumica nije mi pokucala na vrata. Valjda u međuvremenu shvati da su to ipak gluposti. Istina, Miju Begović izbacio sam iz serijala, ali sam joj isplatio cijeli honorar. No, u njezinom slučaju razlozi su bili mnogo ozbiljniji.
Je li istina da ste Nadu Gaćešić-Livaković "ubili" u prometnoj nesreći pred kraj "Ljubavi u zaleđu" jer više niste s njom mogli izaći na kraj? – Nije. Nada je veliki profesionalac i s njom je bilo zadovoljstvo surađivati. Pokazala se čak manje zahtjevnom od mnogih mlađih i neafirmiranijih kolega. Primjerice, uvijek je bila spremna uskočiti u termin snimanja, čak i kad je bilo predviđeno da tada bude slobodna.
Što činite kad se netko od glumaca razboli? – To je ozbiljan problem, posebno kad je riječ o nekom od glavnih glumaca koji je odsutan na dulje vrijeme. Petar Ćiritović je u "Običnim ljudima" tri tjedna bolovao od upale pluća, i da je bio bolestan još jedan tjedan, morali bismo prekinuti snimanje. I glumci su svjesni odgovornosti i problema koje takvo stanje donosi, tako da u pravilu boluju kada to stvarno moraju. Ima, doduše, i drukčijih primjera.
U kakvim ste odnosima s Petrom Ćiritovićem, jednim od glavnih likova u "Običnim ljudima" i "Uroti"? Zašto ga niste angažirali u novom serijalu? – U korektnim. Ne biste me trebali pitati zašto nekom nisam dao neku ulogu, nego zašto sam dao onima kojima jesam. U suprotnom bi u svim našim serijama glumili isti glumci. Konkretno, za Petra, kojeg smatram izuzetno talentiranim i profesionalnim, zbog čega je i igrao već dvije glavne role u mojim serijalima, u novom projektu nije bilo dobre uloge. Odnosno, glavne role u novom serijalu preslične su Luki Draganu iz "Običnih ljudi", a moj je princip da isti glumci, u različitim serijalima, moraju imati i različite uloge. Zato sam, primjerice, ulogu glavnog kriminalca u serijalu "U lovi" dao Janku Popoviću-Volariću, koji je u "Običnim ljudima" igrao dobrog dečka. A ostale glavne uloge dobili su za AVA-u nova lica, iako znani glumci: Ivan Glowatzky, Amar Bukvić, Hrvoje Klobučar. Iznimka je Dušan Bućan, koji ima veliku ulogu u "Uroti", a igrao je i malu rolu u "Ljubavi u zaleđu".
Kako dolazite do scenarija? – Vrlo teško. Na našoj web-stranici stalno je otvoren natječaj za scenarije. Tako smo došli do scenarija "Ljubavi u zaleđu". Scenarij za "Urotu" sam sam napisao, "Obične ljude" napisala je Jelena, dok su "U lovi" napisali Milo Ostović i Saša Podgorelec. Za sljedeći veliki serijal odlučili smo formirati tim koji će se baviti tim poslom prema mojoj i Jeleninoj osnovnoj ideji.
Koliko stoji dobar scenarij? – Ovisi o formatu, kvaliteti… Na našoj web-stranici oglasili smo cjenik, odnosno minimalnu cijenu koju ćemo platiti u slučaju otkupa. Za scenarij sapunice minimalno plaćamo 400.000 kuna. No, u pravilu stoje znatno više. Primjerice, Robertu Naprti za scenarij "Ville Marije" isplaćeno je više od milijun kuna.
Oko scenarija za "Obične ljude", koji je napisala Jelena Veljača, dignula se velika prašina: govorilo se da je plagijat knjige "The Family Way" Tonyja Parsonsa? – Ponajprije, teza da je riječ o plagijatu je glupost i svatko tko ju je upotrijebio, nema pojma o čemu priča. A i meni je već dosadno ponavljati istu priču. Činjenica je da smo se bavili mišlju da napravimo soap na motivima te knjige, ali smo od toga odustali procijenivši da bi priča bila previše sterilna, predaleka hrvatskoj stvarnosti. I mislim da svatko tko je pročitao "Family Way" i odgledao "Obične ljude", zna da scenarij ima doista malo sličnosti s knjigom. To je, na žalost, jedna u nizu priča iskonstruiranih u medijima s ciljem skandaliziranja Jelene i mene. Nije prva, a bojim se ni zadnja. Već smo sličnu stvar prošli i na početku naše veze, kad su mediji napisali niz neistina s namjerom da Jelenu predstave kao brakolomku, a mene kao čovjeka koji je ostavio maloljetno dijete! Iako sam se dvije godine prije toga iselio iz stana bivše žene i živio sam. Da i ne spominjem porno- snimku koju su pripisivali Jeleni. Pa mediji i danas ne propuštaju spomenuti taj slučaj, a sve je zavijeno u "navodno". Priča, iako lažna, očito je predobra za prodaju novina. Mislim da sve to više govori o stanju medija, nego li o nas dvoje. Mene to posebno pogađa jer sam i osobno sudjelovao u stvaranju dijela tih medija.
Kako se osjećate kad čujete takve priče? – Bole me, jer sam proteklih sedam mjeseci živio uz ženu koja se ubijala danonoćno pišući. I napisala je fantastičan scenarij. Čestitaju joj kolege glumci, dramaturzi, redatelji joj nude da napiše i scenarij za film, ali dio medija želi je prikazati kao plagijatoricu. Ta i ostale priče Jelenu bole još više… Ona je mlada, neiskusna i nije, kao ja, još naviknula na tu mračnu stranu uspjeha koja je u ovakvoj sredini, na žalost, neizbježna.
Pričalo se da su vašoj i Jeleninoj vezi presudili vaši sve češći samostalni izlasci, a spominjala se i manekenka Fani Stipković. – Zbog takvih se priča teško odlučujem na intervjue jer mrzim biti u situaciji da odgovaram ili demantiram nečije izmišljotine. Jelena i ja smo zajedno i niti u jednom trenutku naša veza nije bila dovedena u pitanje. Istina je da su me u zadnje vrijeme češće viđali bez Jelene jer, praktično, nije izlazila iz kuće dok je pisala. Mogu samo reći da je moja sreća u vezi s Jelenom tolika da mi se naprosto gadi prljati je pričajući o njoj u medijima. Jer, ako je suditi po njima, onda su naša priča i naš život nešto prilično ružno: razvrgavamo brakove, ostavljamo djecu, krademo scenarije i snimamo porniće. Ako netko želi na taj način graditi sliku o nama, svakako se ne želim dovoditi u poziciju da to prihvaćam i na to stalno odgovaram.
Je li riječ o tračevima ili te priče šire vama bliski ljudi? – I jedno i drugo. Ali čak i kad neki trač širi netko meni blizak, on je i dalje trač, zar ne? Sve te priče, odnosno način na koji su nastale i dospjele u medije, pomogle su mi da sagledam ljude oko sebe, da vidim tko je tko i da raščistim sa svima za koje sam uvidio da im prijateljstvo nije bilo motiv druženja.
U sapunici "Ljubav u zaleđu" scenografiju je potpisala vaša bivša supruga Ivana Lea Korejzl, a Jelena je tumačila jednu od glavnih uloga. Kako rješavate posao i privatnost? – Ivanu sam angažirao na scenografiji zato što je odlična arhitektica te stoga što se odlučila iz Pariza vratiti u Zagreb s mojim djetetom. Mislim da sam joj na taj način najbolje pomogao da se snađe, da ljudi vide njen talent i da stvori temelje posla u Zagrebu. Kojim je, mislim, danas jako zadovoljna. A ako je ona zadovoljna, zadovoljno je i moje dijete, što mi je najvažnije. Zahvaljujući tome, danas imam priliku sa svojim djetetom provoditi gotovo jednako vremena kao i ona.
Jesu li njih dvije u zategnutim odnosima? – Nemaju nikakav poseban odnos. Pozdrave se kad se sretnu. Ne vjerujem u priče da bivši i sadašnji partneri mogu biti dobri prijatelji. Zašto i bi?
Suradnici vam zamjeraju ubitačan tempo snimanja, ali i to da vam se nitko ne usudi proturječiti. Zbog čega ste tako čvrsta ruka? – Ne mislim da sam čvrsta ruka. Od suradnika ne tražim ništa više nego što i sam pružam. Mislim da u AVA-i nema čovjeka koji radi više od mene, a svakako nema osobe na kojoj je veći teret odgovornosti. Ja sam taj koji mora kreativno postaviti svaku seriju, smisliti što ćemo i kako ćemo raditi, s kim ćemo raditi, tko će glumiti i koju ulogu, biti siguran da će to što radimo i uspjeti, ponekad i napisati scenarij, ponekad i režirati… I da toga nema, ne bi bilo ni AVA-e. To je sigurno. Od naših projekata živi stotinjak obitelji, jer imamo 30-tak stalnih zaposlenika i najmanje 70 vanjskih suradnika, čak i dvostruko kad snimamo sapunicu. Prosječna plaća je 12.000 kuna, novac je svakog prvog u mjesecu na računu, nikad ni dana kašnjenja. Zato kažem da nisam čvrsta ruka i mislim da ljudi ponajprije poštuju to što radim i koliko radim. A ja, pak, ponajviše cijenim što većina njih voli to što radi i cijelog sebe u to unosi. Jer, bez obzira na dobre uvjete, ovaj se posao ne može raditi bez ljubavi. Traži previše odricanja.
Što vas je nagnalo da počnete i režirati? – Stjecaj okolnosti. Politika, koja je lajtmotiv "Urote", vrlo mi je bliska još od novinarskih dana, pa sam odlučio napisati prve dvije epizode, a ostalo prepustiti nekome drugome. Na žalost, nikoga nisam našao. Neki koji su to kadri, poput Darka Lukića koji je sjajan autor, nisu se htjeli prihvatiti tog posla jer im tematika nije bliska. Drugi, bliži tematici, ne pišu tako dobro, tako da sam na kraju sam napisao cijeli scenarij. A odlučio sam i režirati jer sam samo tako mogao biti siguran da će serijal biti točno onakav kakav sam zamislio. I nisam požalio.
Biste li se okušali i kao glumac? – Bih, da nema nekoliko problema: nemam trunke glumačkog talenta, užasno sam nefotogeničan i imam tremu. Kao redatelj znam objasniti što želim, no nisam siguran da bih to mogao i odglumiti.
Kakav je vaš odnos s Tončijem Huljićem? – Prijateljski. On mi je kao brat kojeg nikad nisam imao. Poznajemo se gotov deset godina, i priznajem da je on u tome odnosu bolji od mene: nisam baš taktičan pa ponekad ispliva moja prgavost, dok je on puno taktičniji. Uz to, odličan je strateg i bolji biznismen od mene. Ja sam preemotivan za biznis i prenaivno vjerujem da je dovoljno nešto dobro napraviti da bi uspjelo. Prepoznali smo se na kreativnoj razini i dokazali da prijateljstvo i posao mogu zajedno.
Spominje se povijesna sapunica koja bi se trebala snimati na jesen. U kojoj je fazi taj projekt? – Procijenio sam da četvrta sapunica suvremene tematike ne bi ponovila uspjeh prijašnjih. Stoga smo Jelena i ja osmislili priču smještenu u razdoblje od 1937. do 1947. U osnovi, to je obiteljska saga, a dramatiku joj određuje vremensko razdoblje u koje je smještena. Napisali smo osnovnu priču, a upravo ovih dana Jelena okuplja ljude s kojima će je do kraja realizirati. Ja se, istodobno, uz svakodnevno režiranje novog serijala, bavim brojnim produkcijskim problemima koje će donijeti snimanje povijesne serije.
Kakvo je bilo vaše djetinjstvo? – Prekrasno. Odrastao sam u blizini Vjesnika, u Cvjetnom naselju. Roditelji su mi se razveli kad mi je bilo pet godina. Majka Katarina, ekonomistica po struci i šefica računovodstva u građevinskoj firmi, veoma me razmazila. Tek kad sam odrastao, shvatio sam da je moje uživanje bilo rezultat golemog majčina odricanja: imao sam sve što sam poželio, puno više nego djeca iz nekih imućnijih obitelji – prve levisice, prve starke, ploče… Bio sam dobar učenik, ali vrlo nestašan pa je mama često morala na razgovor u školu. Kao srednjoškolac – pohađao sam Centar za upravu i pravosuđe – zaljubio sam se u literaturu. I dandanas, uz sve obaveze, tjedno progutam barem dvije knjige.
Hoćete li ponovo uploviti u bračnu luku? Biste li voljeli imati još djece? – Nikada nisam previše držao do institucije braka. Uvijek sam smatrao da zajednički život čini vezu, tako da odnos s Jelenom ne doživljavam ništa manje ozbiljno od onog s bivšom suprugom, budući da praktično od prvog dana, već dvije i pol godine, živimo skupa. Volio bih imati još djece i obožavao bih ih jednako kao što sada obožavam svog jedinca.
Kakav je vaš odnos s osmogodišnjim sinom Franom Krstom? – Fenomenalan. Smiješno mi je kad me ljudi pitaju kako je prihvatio naš razvod jer smo se Ivana i ja razišli kad je on još bio beba. Cijelo djetinjstvo bio je ili s majkom ili s ocem. Krsto je puno vremena provodio sa mnom u Hrvatskoj, znali smo biti sami i po dva mjeseca, tako da sam naučio mijenjati mu pelene, pripremiti mu bočicu s hranom, hraniti ga, uspavljivati… I danas se trudim što više biti s njim. Nisam tipičan vikend-tata: Krsto jednako živi i kod mene i kod svoje mame. Znaju ga i svi u AVA-i jer je praktično odrastao na filmskom setu, tako da mu je omiljena igra snimanje kamerom.
Kako se Jelena s njim slaže? – Odlično. Razvili su specifičan prijateljski odnos. Jelena nikad nije ni pokušala glumiti Krsti roditelja i to je super.
Gdje ste upoznali Jelenu? – Na castingu za "Villu Mariju", kad i sve ostale glumce iz serijala. Tijekom snimanja sreli smo se samo tri puta i uvijek posvadili. Kad sam je prvi put vidio, pomislio sam: još jedna histerična klinka. Prvi put zakačili smo se na početku snimanja. Bila je nervozna jer joj se žurilo na kazališnu predstavu "Tirza", a ja sam želio da se snimi još jedna scena. Kako je nisam puštao dok je ne snimi, što je, uzgred, bila moja čista glupost jer u tom trenutku ta scena nije bila tako važna, izjurila je iz ureda, otišla na set, gdje se namjerno rasplakala – svjesna da je šminkerica neće stići ponovno našminkati do kraja snimanja. I tako je dobila što je tražila. Priznajem da me se to dosta dojmilo. Zbližili smo se tek nakon osam mjeseci, u studenome 2004., na promociji "Ville Marije" u Beogradu. Tu večer, kad smo moj prijatelj Željko Mitrović, vlasnik TV Pink, i ja cijelu ekipu vodili po Beogradu, Jelena i ja smo zapravo prvi put razgovarali.
Budući da ste oboje vrlo temperamentni, oko čega se najčešće porječkate? – Oko gluposti. I tu je Jelena bolja osoba od mene: ona uvijek prva prekine svađu jer zna da nije vrijedno da zbog gluposti propuštamo lijepe zajedničke trenutke. Vidim i ja to, ali sam valjda ipak trunku tvrdoglaviji. No, ne vidim, zapravo, ništa loše u srazu naših karaktera: oboje smo iznimno temperamentni, puni energije, kreativni, ali i tvrdoglavi i tašti. Barem nam nije dosadno. Osim toga, kako vrijeme prolazi, sve je manje gluposti oko kojih se prepiremo. Možda i zato što se uz život kakav živimo i ne stignemo svađati.
Volite putovati: kamo najčešće idete i kamo biste željeli otputovati? – To je strast koju dijelimo. Svuda smo bili i na još tisuću mjesta ćemo ići. Siguran sam da bismo se puno drugih stvari lakše odrekli od putovanja. Samo posljednjih mjeseci bili smo u Tajlandu, Maleziji, Dubaiju, Miamiju… ne mogu se svega ni sjetiti. Gotovo svaki slobodan vikend nekamo odletimo, barem na dan-dva, najčešće u Pariz, koji obožavam, a i Jelena ga je zavoljela, ili bar do Venecije ili Rima… Najčešće ništa ne planiramo, nego dan prije puta odlučimo. Tako smo se dva dana prije odlučili Novu godinu dočekati u Miamiju i tada se sjetili da nem,amo vize za SAD.
Što ste si priuštili od prve veće zarade? – Kupio sam stan. Proteklih nekoliko godina živio sam u unajmljenom stanu u centru Zagreba. Imam lijep i udoban život, ali ne ležim na milijunima kao što mnogi misle. Možda zato što to i ne želim.
Na što najčešće trošite novac? – Na putovanja te na Krstu i Jelenu. Veći mi je gušt kupiti malom neku igricu ili Jeleni odjeću, nego sebi bilo što. Najviše trošim na izlaske: volim se zabaviti i kada sam vani, ne želim da ikome u društvu išta fali. Tonči Huljić, koji je s parama puno pametniji od mene, stalno me kritizira da moram misliti na penziju pa pod njegovim utjecajem u posljednje vrijeme malo ulažem u dionice, fondove…
Kako biste opisali svoj stil odijevanja? – Volim casual odjeću. Obožavam traperice i tenisice i imam ih tonu. Rijetko i nosim išta drugo. Sa mnom je jednostavno u shoppingu, a Jelena je zbog toga osobito sretna, jer sve obavim u tri dućana; Gucci, Dolce&Gabbana i Prada, gdje najradije kupim cipele i tenisice. Tako njoj ostane više vremena za shopping.
