Pijanist Maksim Mrvica (35) najpoznatiji je hrvatski glazbenik u Japanu: u posljednjih devet godina ondje je održao više od stotinu koncerata i stekao milijune obožavatelja. Stoga ne čudi da se odmah odazvao pozivu Dražena Siriščevića, ravnatelja zagrebačke KD “Lisinski”, da sudjeluje na velikom humanitarnom koncertu za Japan koji će se održati 28. travnja. Hrvatskog glazbenika duboko je dirnula japanska tragedija kad je u nedavnom potresu i tsunamiju poginulo 25.000 ljudi.
Uostalom, i sam vrlo dobro zna kakav je osjećaj iznenada izgubiti blisku osobu: njegov mlađi brat Slavko smrtno je stradao prije dvije godine, bordajući na Bjelolasici. O tome i danas priča samo sa svojim najbližima, roditeljima i suprugom Anom (37), s kojom ima petipolgodišnju kćer Leeloo. Obitelj se prije godinu i pol iz Londona preselila u Zagreb, gdje je Maksim Mrvica svoj zadnji koncert održao u jesen 2009. u prepunoj dvorani “Vatroslav Lisinski”.
Što ste prvo pomislili kad ste čuli za tragediju u Japanu? – Bio sam užasnut, nazivao sam prijatelje i mislio kako se moram pridružiti svima koji žele pomoći. Imam dogovorenu japansku turneju za jesen, a jedan od koncerata bit će humanitarni. Jako volim Japan, u koji putujem najmanje dvaput godišnje i u Tokiju sam se već udomaćio. U tom gradu, kad su veće turneje, nerijetko provedem i po dva mjeseca. Sa mnom često idu i supruga i kći, bila je moja mama, prijatelji…
Je li vam netko od prijatelja nastradao u potresu? – Većina mojih prijatelja živi u Tokiju i, srećom, nitko nije nastradao. Moji promotori, koji imaju ured u Mori Toweru, najvišem neboderu u Tokiju, ispričali su mi da je bilo strašno. Svi su ta prva dva dana kad je udario potres spavali u uredima jer je neboder projektiran tako da izdrži i najjači udar pa je to bilo sigurnije nego da se vrate kućama.
Što vam se najviše sviđa u Japanu? – Japanci su veoma discipliniran i ponosan narod. Fasciniralo me njihovo ponašanje nakon potresa. Rekli su mi da je najgore prošlo i da je sad najvažnije nastaviti raditi jer je to dobro za budućnost Japana. Što se s godinama promijenilo u vašem izgledu i stilu odijevanja? – Prije sam nosio isključivo crnu odjeću, a sad već uzmem i nešto sivo ili bijelo. Posljednjih godina nosim odijela, plave traperice i šarene tenisice, što mi je prije bilo nezamislivo. Otprilike 70 posto moje odjeće je Dior, no volim i kreacije Alexandera McQueena i Dolce&Gabbane. Nekoć sam se i mnogo više kitio, bilo je faza kad sam na ruci imao po deset prstenova. Sada nosim samo jedan ili dva, i to iz zagrebačkog studija Thesaurus, koji vode moji prijatelji. Posebno mi je drag jedan srebrni s velikim smaragdom te narukvica od crnog koralja. Ipak mi je već 35 godina, nekako sam prerastao tu fazu pretjeranog kićenja.
Kako ste sa suprugom Anom, s kojom ste od 18. godine, uspjeli izdržati sve kušnje mladenačke ljubavi? – Nas dvoje smo oduvijek bili najbolji prijatelji. Ona me pratila na mom putu od samog početka, dok sam još bio siromašan student, pa svoj uspjeh smatram i njezinim uspjehom. Nas dvoje smo vrlo slične osobe: imamo zajedničke prijatelje, volimo istu glazbu, slično se odijevamo, volimo izlaziti na ista mjesta… Jedina razlika je što sam ja malo temperamentniji, a Ana je mirna.
Kristinka Šćavina
Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Sve o Maksimu Mrvici potražite u novom broju tjednika Gloria (br.850)