Ukus je Massimo Savić (46) naslijedio od djeda Giovannija, a uživati u domaćoj kuhinji naučila ga je baka Anna, kod koje je provodio svako ljeto. Njegovi baka i djed živjeli su u kući nedaleko do Milana i Massimo se rado prisjeća scena kao iz talijanskih filmova. Ručak je bio postavljen točno u podne i tko bi zakasnio samo koju minutu ne bi dobio tanjur ispred sebe, a cijela obitelj, koju su, osim bake, djeda i njegove majke, činili još osmero ujaka i teta, pričala bi vrlo glasno i u isto vrijeme pa du se doimali kao da se svađaju.
Mali kuhar
– Obožavao sam bakine artičoke i grah, njezine špagete al dente, koje je posluživala s taman toliko šuga da se sve lijepo prožme, a ne da tjestenina “pliva” u umaku – prisjeća se pjevač, koji je djetinjstvo proveo u Raši. – No, i moja je majka Elda bila vrsna kuharica. Njezinim pasoticama nije bilo ravnih. A i rado sam joj pomagao. Posebno sam volio naučiti ono što me zanimalo. Ali nisam baš uvijek bezbolno prošao u kuhinji. Sjećam se da sam jednom prilikom uključio “šparhet”, ali mi je nešto odvratilo pozornost pa sam se nakon nekoliko minuta vratio i da bih se uvjerio je li ploča dovoljno vrela, probao sam je dodirnuti dlanom. U trenu mi je cijela desna ruka bila izgorena. Ja sam vriskao, odmah su me htjeli odvesti u bolnicu, ali naša susjeda Ana Jekić nije me dala, nego me liječila svojom “medicinom”: ruku mi je namazala pastom koju je pravila od zapaljenog lana i maslinova ulja, povezala je i za desetak dana počela mi se stvarati nova koža.
Iako je bio mirno i poslušno dijete, dobro je poznavao svaku šumu iznad Raše, a njegova ekipa nalikovala je družbi Pere Kvržice. Ponekad bi susjedu ukrali kokoš i ispekli je na stijenama ili bi bacali cijele krumpire u žar i onda ih vruće vadili i, pušući u njih, gulili koru i jeli. A kad je počela sezona šparoga, Massimo se često kući vraćao sa stručcima šparoga. Kako ih je uvijek bilo previše, dio bi dao nekom starijem i onemoćalom susjedu ili, pak, nekome tko baš nije financijski najbolje stajao, a ostalo bi prodao nekoj imućnijoj obitelji.
– Sve te mirise, okuse i navike donio sam sa sobom u Zagreb. Istina, gotovo nikada ne ručam u podne, već gotovo na večer, ali u našoj se kući jednako dobro jede jer je i moja supruga Eni odlična kuharica. Ja sam zadužen za plac, i to mi čini veliko zadovoljstvo. Imam već svoje kumice kod kojih znam da ću dobiti sve friško i najbolje kvalitete, što mi je osobito važno jer je naša kći Mirna već šest mjeseci vegetarijanka pa voća i povrća mora biti u kući. Iako je moj izbor riba, i općenito sve iz mora, svakih petnaestak dana poželim malo teletine, a pred nastup ili koncert obvezno pojedem biftek. Kako je često na putu, Massimo sa svojim bendom uživa u specijalitetima mjesta gdje nastupa. Nikada ne izvoljeva, nego zamoli da ga se iznenadi nečim po izboru kuhara ili vlasnika restorana.
– Ne znam zašto, ali kad se spomene moje ime, ljudi uvijek očekuju hladnu, nadmenu i elegantnu osobu, a uđe im u restoran normalan dečko koji kaže: “Dobar dan” i samo je jako gladan. Kad to shvate, beskrajno se trude ugoditi i meni i cijelom bendu. A kad sam kod kuće, najvažniji su mi bijela kava i parmezan. Šalica bijele kave treba mi ujutro da bih profunkcionirao, a svaki dan pojedem cijeli sir grana padano s crnom etiketom. Narežem ga na tanke listiće i uživam. Zbog moje vitke linije možda se to ne bi reklo, ali zaista sam pravi gurman.
Diana Šetka
