Premda se još 30. lipnja, nakon 22 godine izuzetne sportske karijere, oprostio od rukometa, najtrofejnijem i najpopularnijem hrvatskom rukometnom golmanu Vladi Šoli (40) sportska mirovina nije donijela zasluženi mir i dokolicu. Bivši vratar zlatne hrvatske rukometne reprezentacije ponovno je u punom pogonu, ali sada kao sportski komentator RTL Televizije, za koju će iz studija i s igrališta stručno komentirati utakmice 21. Svjetskog prvenstva u rukometu što će se od 16. siječnja do 1. veljače 2009. odigravati u Splitu, Zadru, Puli, Poreču, Osijeku, Varaždinu i Zagrebu.
Tek što završi taj sportski spektakl, na RTL-u kreće show Pobijedi Šolu. U toj će se emisiji, hrvatskoj inačici u Njemačkoj veoma popularnog game showa Schlag den Raab, Šola nadmetati u raznim fizičkim i umnim disciplinama protiv natjecatelja koje će među prijavljenim kandidatima birati gledatelji. Iako je na dobrom putu da postane zvijezda malih ekrana, nekadašnji “ubojica sedmeraca” ne misli se u potrazi za novom egzistencijom i smislom života osloniti samo na televiziju. U listopadu je pokrenuo servis za kućne popravke Šolini majstori, koji, zasad, zapošljava samo dva vodoinstalatera, no svoju momčad za hitne intervencije s vremenom će popuniti vrhunskim majstorima svih profila, koji će od 0 do 24 sata biti na usluzi žrtvama kućnih havarija. Ostatak vremena, novca i energije Šola ulaže u otvaranje kafića u Outlet centru Sveta Helena.
Suprugu Natašu (38), defektologinju zaposlenu u Centru za odgoj i obrazovanje “Slava Raškaj”, i kćer Luku (14), učenicu prvog razreda jezične gimnazije, prezaposleni Šola sada viđa još rjeđe nego dok je igrao rukomet, no nema drugog izbora. – Moram nešto raditi jer kad ne bih imao stalni izvor prihoda, ušteđevina bi mi se istopila za manje od dva mjeseca – priznaje Vlado Šola. – Imam obitelj i dijete kojem moram pružiti neku sigurnost i normalan start u životu. Bojim se što će biti sutra jer mogu napraviti jedan krivi potez i izgubiti sve. Sjećam se 90-ih, kad sam s plaće od nekoliko tisuća tadašnjih njemačkih maraka spao na 80 maraka mjesečno. Ne bih volio da mi se to ponovi, niti ikome želim tako nešto. Kako posluje francuski restoran Yaxx, koji ste prije dvije godine otvorili u Zagrebu? – Prije nekoliko mjeseci izišao sam iz tog posla. Nije to više biznis kao što je bio nekada, a ja se ne mogu boriti s vjetrenjačama. Izgubio sam dosta vremena s tim restoranom, ali mi sportaši naviknuli smo gubiti pa se ne osvrćemo nego idemo dalje. Restoran je preuzeo moj kompanjon i prijatelj Neven Perica. Yaxx mi je i dalje omiljeni restoran u koji rado zalazim jer uživam u dobroj klopi.
Lani ste u Bogovićevoj ulici u Zagrebu otvorili i kafić Yaxx. Što je s tim? – I kafić je otišao u paketu s restoranom. Nisam tip koji može po 12 sati na dan sjediti i, kako to već biva, pričati i piti s gostima. Zato sam izašao iz tog kafića, ali sada u Outlet centru pokraj Zeline otvaram drugi, koji će raditi samo danju.
Kako ste došli na ideju da pokrenete servis za hitne intervencije? – Jednostavno mi je sinulo, a to mi je prva ideja za koju i moja supruga misli da ima smisla. To je naš zajednički pothvat jer ulažemo našu lovu, naša je budućnost u pitanju. Počeli smo sa snimanjem i sanacijom odvoda, imamo jako dobru opremu s kamerama koje ulaze u sve instalacije, pa se osim popravcima možemo baviti i prevencijom kvarova. Kad se promijene zakoni, otvorit će mi se i neke druge mogućnosti, ali ne bih htio previše govoriti o tome da mi netko ne mazne ideju. Osjećam da prštim od ideja.
Kakva su vaša iskustva s majstorima? – Kažu da će doći sutra pa ih nema 20 dana, a kad nešto zgriješe, krivnju svaljuju na drugoga. Mrzim ljude koji ne mogu prihvatiti kritiku.
A kakav ste vi majstor u kući? – Nikakav, ne znam ništa popraviti, i to ljuti moju suprugu. Ali znam koga treba zvati kad se nešto pokvari. Dobar sam u organizaciji pa sam zato i krenuo u ovaj posao.
Kako se pripremate za posao komentatora Svjetskog prvenstva u rukometu? – Nemam se što posebno pripremati jer cijeli život sam u rukometu. Kad sam bio igrač, smetalo mi je što komentatori ili nisu znali, ili se nisu usuđivali do kraja prokomentirati situacije na terenu, valjda zato da se nekome ne zamjere. Gledateljima treba objasniti što se događa na igralištu, pa makar to koštalo i nekog prijateljstva.
Znači li to da ćete kao komentator ići do kraja? – Moram ići do kraja, to je moja obveza. Moram reći što se događa na terenu, a hoće li se netko zbog toga uvrijediti ili ne, to me ne zanima. Bio sam u dosta sportskih situacija kad kritičari prema meni nisu bili korektni, ali ja nikoga neću namjerno kritizirati nego ću objektivno prenositi sve što vidim sa svoje komentatorske pozicije.
Je li teže na terenu ili za komentatorskim pultom? – Igrati rukomet bilo mi je prirodno, bio sam opušten, i o tome nisam previše razmišljao. A komentatorski posao prepun je zamki: stalno moram razmišljati što ću reći, kako ću se izraziti, hoću li biti dovoljno brz i elokventan, hoću li gramatički pogriješiti… Vjerojatno i tu treba iskustva da bi se čovjek oslobodio. Potkraj studenog iz Graza ste komentirali Turnir 4 nacije.
Kakve su bile reakcije? – Nekima je bilo dobro, drugi su rekli da previše i prebrzo pričam, ali teško je naći zlatnu sredinu da svi budu zadovoljni. Još se tražim.
Kakvi su nam izgledi na Svjetskom prvenstvu? – Navijam za našu reprezentaciju, za svoje dečke, možda ću biti subjektivan dok budem komentirao njihove utakmice, ali od toga se ne mogu i ne želim otrgnuti. Mislim da imamo šansu za medalju jer ovi mladi igrači igraju fenomenalno. Ako naši uđu u finale, opet ću se ofarbati u crveno.
Imate li sijedih? – Nemam. Bilo bi dobro da ih imam jer onda se ne bih morao farbati.
Koliko često bojite kosu? – Žena me zafrkava da se prečesto farbam, a u frizerskom salonu da dolazim prerijetko i napadaju me kako mogu takav hodati okolo. Jednostavno nemam vremena. Bili ste showman na terenu, bit ćete showman i u svojoj TV emisiji Pobijedi Šolu.
Što ćete, zapravo, raditi? – Iskreno, ne znam što me čeka. Znam okvir emisije jer prije nego što sam pristao na taj show, pogledao sam što i kako to radi njemački voditelj Stefan Raab. Čak sam i kćer pitao što misli o tome, a njoj se emisija svidjela i smatra da bih mogao biti dobar. Vidjet ćemo… Gledao sam nekoliko epizoda emisije Schlag den Raab i zastrašujuće je tko se sve tamo prijavljuje: ima kandidata koji su genijalni i u fizičkim i u intelektualnim nadmetanjima.
Znate li u kojim ćete se sve disciplinama natjecati protiv kandidata? – Mislim da će pola natjecanja biti nadmetanje u znanju, a pola u igrama spretnosti i snage, pa tko se bolje snađe. Nikad neću unaprijed znati koje su igre na repertoaru, to će smišljati producenti, niti ću se posebno pripremati jer poanta je u tome da i ja i moj suparnik budemo ravnopravni.
U kakvoj ste trenutačno formi? – Ni u kakvoj, jer nemam vremena ni za teretanu, ali morat ću se dovesti u red čim završi Svjetsko prvenstvo. No, moram priznati da nemam volje, muka mi je od treninga. Trenirao sam toliko godina pa sad kad moram ići u teretanu, kao da me bičevima ganjaju. Ali morat ću, prije ili kasnije, jer predugo sam živio uz sportske napore i veoma je rizično naglo prestati.
Jeste li se udebljali? – Dobio sam možda jedan kilogram, pa sada imam oko 116 kilograma. Što se još promijenilo otkako ste u sportskoj mirovini? – Sportaši žive vrlo uredno, a ja sam sad malo promijenio ritam. Nekad sam imao naviku prileći preko dana, a sada za to više nemam vremena.
Dok ste igrali, ugovorom vam je bilo zabranjeno skijati: hoćete li to sada nadoknaditi? – Kad sam bio mali, stalno sam išao na skijanje: skije na leđa, pa u bus, tramvaj i žičarom na Sljeme. Ali otkako sam s 18 godina potpisao prvi profesionalni ugovor, nisam stao na skije. Dok sam igrao u Francuskoj, u Chamberyju, gotovo da sam živio na skijalištu i bilo mi je kao klincu kojem brane slatkiše. Na žalost, ni sada ne smijem skijati jer mi to brani novi ugovor s RTL-om.
Kad ste prvi put počeli razmišljati o tome što vas čeka nakon rukometa? – Prije godinu i pol, kad sam ozlijedio rame. Da nije bilo te ozljede, vjerojatno bih branio još godinu-dvije, no pitanje je na kojoj razini i bi li mi se to isplatilo. Mene i dandanas nagovaraju da nastavim igrati, ali ne vidim smisla u tome.
Čemu se nadaju ti koji vas nagovaraju da ponovno stanete na gol? – Razni su motivi, od toga da im zaista pomognem kao golman, a to ne mogu, pa do motiva da budem u ekipi samo zbog publike i medija, imidža i autoriteta, a to me ne zanima.
Što biste još mogli dati hrvatskom rukometu? – Mislim da bih sa svojim iskustvom mogao mnogo pomoći kao sportski direktor ili trener mladih golmana, ali kod nas je premalo ozbiljnih klubova i sva ta mjesta već su popunjena.
Nedostaje li vam rukomet? – Ne znam zašto bi mi nedostajao. Došao sam do kraja i osvojio sam sve što sam mogao. Volim pogledati utakmicu, ali to je kraj priče. Nemam potrebu pričati ljudima kako je to bilo kad sam ja branio, niti gledati snimke utakmica koje sam igrao.
Nedostaje li vam skandiranje publike? – Naravno da mi više nikad 5000 ljudi neće skandirati “Šola, majstore”, niti će zbog mene farbati kosu u crveno, ali i dalje me prepoznaju, prilaze i traže autograme. Naravno da mi to godi, a dobro je i za rukomet koji je, kad sam ja počinjao, bio marginalan sport malih sredina. Sada rukomet ima veću važnost, i u Europi i kod nas, pa je red da igrači to naplate, a naplatit će samo ako su zvijezde i ako su medijski atraktivni. Rekorder ste i po broju ozljeda.
Osjećate li neke posljedice? – Šest puta sam bio na operacijama zbog sportskih ozljeda i danas sam 33-postotni invalid, ali s tim invaliditetom najnormalnije živim i zasad ne osjećam nikakve bolove, no ne znam hoće li se to pogoršavati. Invaliditet su mi utvrdili zbog ozljede oba koljena, a još bih trebao napraviti procjenu ramena. Kako se to zbroji, možda skupim dovoljno bodova da se prijavim na paraolimpijadu ili dobijem iskaznicu za besplatan parking.
Otkud vam snaga da unatoč brojnim ozljedama izdržite toliko godina u rukometu? – Pošteno i iskreno, igrao sam za novac jer to je bilo najbolje što sam u životu znao raditi. No, igrati za reprezentaciju, to je bilo nešto drugo, to je bila stvar prestiža. Na kraju krajeva, kad sam se počeo baviti ovim sportom, nisam sanjao o lovi nego o zlatnim medaljama.
Što vam je bila najveća pogreška u karijeri? – Moja sportska karijera bila je zaista uspješna. Možda sam nekad fulao u izboru kluba, ali moram priznati da sam zadovoljan karijerom i da ništa ne bih mijenjao.
Viđate li se s bivšim suigračima iz reprezentacije? – Viđamo se, ali rijetko, jer oni su stalno na putu, treniraju, imaju svog posla. Sretno ste oženjeni već 15 godina.
Kako ste, unatoč svim iskušenjima što ih nosi sportska slava, uspjeli očuvati skladan brak? – Valjda zato što imam normalnu ženu. Osim toga, meni se sportska slava dogodila kad su mi bile 33 godine i već sam bio sretno oženjen čovjek. Nataša je sa mnom prošla sve – od života s 80 njemačkih maraka mjesečno, pa sve do dana blagostanja, i među nama nikad nije bilo trzavica.
Bavi li se vaša kći Luka nekim sportom? – Neko je vrijeme igrala nogomet, ali to mi nije bilo drago. Igrati vani po kiši i blatu, mislim da to nije za žene. Dopustili smo joj da pleše, ide na hip-hop, jer mislimo da bi joj sve drugo oduzelo previše vremena za učenje.
Ima li Luka dečka? – Još nema dečka, a kad ga prvi put dovede u kuću, mislim da ću ga malo čvršće pozdraviti.
Kako biste reagirali da vam kćer prohoda s rukometašem? – Pa i mi smo ljudi!
Nevio Pintar