U samo nekoliko mjeseci, otkako je njezin suprug sve sigurnijim koracima krenuo prema Bijeloj kući, Michelle Obama (44) potpuno je zaintrigirala američku javnost.
Naravno, supruga mladog američkog senatora, dvije godine starijeg od nje, bila je zanimljiva i prije, osobito nakon što je on objavio da se uključuje u predsjedničku kampanju, no sad, otkako je prešao prvu stepenicu i postao kandidat svoje stranke za novog stanara Bijele kuće, želi se znati svaka pojedinost o toj ženi manekenske visine i stasa, s lijepo oblikovanim mišićima, koja svaki dan rano ustaje i vježba, sa zavidnom karijerom odvjetnice i dvije lijepe kćeri o kojima se sama brine – prije uz veću suprugovu, a sad uz pomoć baka-servisa.
Još 2006. američki magazin Essence svrstao ju je među 25 najinspirativnijih žena svijeta, lani ju je časopis 02138, koji izdaju bivši studenti s Harvarda, pozicionirao na 58. mjesto između stotinu najuspješnijih diplomanata tog uglednog američkog sveučilišta (njezin suprug bio je četrdeseti na tom popisu), a Vanity Fair je analizirao njezin izgled i stil, svrstavši je među deset najbolje odjevenih Amerikanki. Otada se naširoko piše o njezinim haljinama, bisernim niskama, kakve je voljela Jacqueline Kennedy, ali i krupnim lažnim biserima, kakve preferira Laura Bush, te remenima, koje Michelle Obama vrločesto nosi.
Mladim ženama sviđa se što je odbacila čarape, jednako kao i ono što im govori na svojim čestim obraćanjima u sklopu muževe kampanje. Ukratko: ona je predana supruga, majka i žena s karijerom, dakle, može joj se vjerovati, a to znači da se može vjerovati i muškarcu kojeg je izabrala za životnog partnera. Kad je prije tri i pol godine Barack Obama prvi put, u pratnji novinara, prolazio Capitolom kao senator SAD-a, njegova supruga namignula je jednom od njih i rekla mu: – Možda će jednoga dana učiniti nešto čime će opravdati svu ovu pozornost.
Bez dlake na jeziku
Pokazalo se da je imala pravo. Kad je 2006. najavio da će ući u predsjedničku utrku, ona je priznala da ne voli politiku, ali i da će podržati svoga supruga na dugom putu prema Bijeloj kući. – Znam da je Barack poseban. Da nije tako, ne bih bila uz njega – dodala je. Ova 44-godišnja odvjetnica ne samo da nema dlake na jeziku, nego ustraje na svojem mišljenju, i pravu da ga javno iskazuje, čak i onda kad to nije “politički mudro”.
Primjerice, kao kad je u reviji Glamour izjavila da njezinom suprugu ujutro smrdi iz usta i da ne može podnijeti što čarape uvijek ostavlja na podu, a maslac nakon doručka nikad ne vraća u hladnjak. Ili, kada je nedavno, ponesena njegovim uspjesima, rekla da je “prvi put u zreloj dobi istinski ponosna na svoju zemlju jer mi se čini da nam se vratila nada”.
Neki su u njezinim riječima čuli manjak rodoljubnih osjećaja jer između redaka tvrdi da je Amerika bila rasistička zemlja, i to joj zamjera, pa su je zlonamjerni proglasili “bijesnom crnom ženom”, no ona je samo dodala da je sretna što njezina zemlja vapi za velikim promjenama. I ustrajala u tome da bude kakva jest. Red, rad i disciplina, ali i pamet, dar i upornost, osobine su Michelle LaVaughn Robinson, koja se 17. siječnja 1964. rodila u Chicagu kao drugo dijete u obitelji Frasiera i Marian Robinson. Njezin otac je radio u gradskoj službi zaduženoj za održavanje vodovodnih crpki i tim poslom uzdržavao četvoročlanu obitelj koja je stanovala u siromašnoj četvrti South Shore. Majka se brinula za nju i 16 mjeseci starijeg brata Craiga, povremeno zarađujući na kataloškoj prodaji za tvrtku Spiegel’s. Roditelji su od djece zahtijevali da iskoriste sve svoje mogućnosti. Gledanje televizije bilo je svedeno na jedan sat dnevno (isto danas vrijedi i za njezinu djecu), a čitanje knjiga, slušanje glazbe, igranje šaha i, osobito, razgovori za večerom s roditeljima, bili su i obveza i omiljena zabava. U osnovnoj školi često je bila nemirna, buntovna i brbljava, pa su njezini učitelji zbog toga pozivali majku u školu, sve dok im jednom nije rekla: – Znamo i mi da Michelle ima tešku narav, ali smo je ipak odlučili zadržati. Njezin brat Craig, danas trener fakultetske košarkaške momčadi, tvrdi da je Michelle uvijek bila tvrdoglava, odlučna da uspije ma što radila te da zato nije voljela ekipne sportove – jer u njima rezultat nije ovisio samo o njoj. A kad su ga nedavno pitali je li se Barack Obama uspio riješiti cigareta uz pomoć nikotinskih flastera, odgovorio je; “Ma što će mu flasteri, ima Michelle”, misleći pritom ne samo na sestrinu odlučnost, nego i na njezin utjecaj na muža koji joj je morao obećati da će prestati pušiti prije nego što se složila da uđe u predsjedničku kampanju: Rasti u siromašnom, crnačkom, dijelu Chicaga imalo je prednosti, osobito zbog povezanosti s rodbinom i susjedima, ali i mnogo nedostataka, što je zbunjivalo mladu Michelle Robinson. Rano je postala osjetljiva na rasne razlike, to više što njezin djed po majci – iako vrstan drvodjelja, nije mogao dobiti dobre poslove za grad jer se zbog boje kože nije mogao učlaniti u sindikat. Ali i spoznaje da je njezinim vršnjacima i susjedima bio otežan upis na bolje škole i fakultete. Ili, kako je i danas spreman reći njezin brat: – Ma što radili i ma koliko bili dobri, uvijek ste osjećali da ste se našli na krivome mjestu. No, njegova sestra, iako katkad zbunjena, nikad nije sumnjala u vlastite sposobnosti, pa nije poslušala savjetnicu u srednjoj školi koja ju je odgovarala da se prijavi na sveuČilište Princeton – gdje je poslije diplomirala sociologiju s najvišim ocjenama, kao ni drugu, koja joj je rekla da se niti ne proba upisati na drugo ugledno sveučilište, Harvard. Ondje je, pak, diplomirala pravo tako uspješno da je vrativši se u Chicago odmah dobila posao u uglednoj odvjetničkoj tvrtki. Oni koji je danas žele ocrniti, prikazujući je kao militantnu i nedomoljubivu crnkinju, Često izvlače iz konteksta dijelove njezinoga diplomskog rada, osobito dio u kojem je izrazila sumnju da bi njezino “integriranje u bjelačku kulturnu i društvenu strukturu moglo dovesti samo do toga da ostanem na periferiji društva, nikad ne postavši njegovim punim sudionikom”. Njezin profesionalni put odavno je otklonio te sumnje, a optuživati je da je rasno isključiva smiješno je poznaje li se njezin rad na unaprjeđenju života pripadnika svih manjina i zna li se da su i majka Baracka Obame i supruga njezinog brata bjelkinje. Rane devedesete bile su prijelomne godine za Michelle Robinson. Smrt prijateljice sa studija, a zatim oca, koji je godinama bolovao od multiple skleroze, potaknule su je da dublje razmisli o svom životnom putu. – Tada sam se pažljivije ogledala po susjedstvu i osjetila koliko mu duboko pripadam, ali sam poželjela i da moja karijera bude manje motivirana zarađivanjem, a više strašĆu prema onom što radim – objasnila je kasnije. Ubrzo je počela voditi neprofitni program Public Allies, namijenjen upoznavanju i prevladavanju razlika između pripadnika različitih rasnih skupina te poticanju mladih ljudi da rade za zajednicu.
Učinila je pravu stvar Baracka Obamu upoznala je 1989. kad se zaposlio u odvjetničkoj tvrtki Sidley Austin u kojoj je ona “pokrivala” područje marketinga i intelektualnog vlasništva. I ondje je, uz njega, bila jedina crnkinja. Postala mu je mentorica, a iako ju je on vrlo brzo počeo nagovarati da iziđu zajedno, ona je dugo izbjegavala njegove pozive. Počela ga je dobrohotnije gledati tek nakon što je čula s koliko je strasti govorio na nekom skupu u njezinoj četvrti, pa su nedugo nakon toga izišli na prvi spoj – u kino gledati film Spikea Leeja “Do The Right Thing” (“Učini pravu stvar”). Vjenčali su se 1992., oboje još opterećeni ratama studentskih zajmova koje su do kraja otplatili tek prije nekoliko godina. Prije deset godina rodila im se kći Malia Ann, tri godine kasnije Natasha, koju svi zovu Sasha, a kako se nisu željeli maknuti daleko od četvrti u kojoj je ona odrasla, kupili su kuću u čikaškoj četvrti South Side. Njoj je obitelj na prvom mjestu, pa je uvijek nastojala svoje, ali i muževe, obveze podrediti obvezama u domu. I održavati obiteljsko zajedništvo na kakvo je naviknula u roditeljskoj kući, u čemu je njezin suprug, dijete rastavljenih roditelja, samo mogao maštati. – Djeca se svako jutro uvuku u naš krevet i maze sa mnom. S tatom to ne rade jer je on ujutro snen. Tada pričamo o svemu što ih zanima, od glazbe do menstruacije – rekla je na jednom od predizbornih skupova, na kojima najradije govori o tome koliko je važno da žena ostvari sve svoje životne uloge, a osobito koliko je važna obitelj. Upravo se zbog obitelji bojala što će im donijeti mužev angažman u predsjedničkoj kampanji; upravo je zbog njihovih kćeri tražila da to bude prva i posljednja kampanja, ma kako on prošao; upravo je zbog njih zamolila majku da ostavi posao i brine se o Maliji i Sashi dok je ona odsutna. I upravo zbog kćeri i obiteljskih vrijednosti koje su joj najvažnije uspijeva održati obećanje da će svaki vikend provesti s njima kod kuće. Čak ih stiže voditi na satove baleta, na koncerte i razgovarati s njima. I podržavati svoga muža ne samo kao pristala pratilja, nego i riječima i djelima. A iako je, radeći za gradsku upravu Chicaga, potom za Sveučilište i na kraju kao potpredsjednica sveučilišne bolnice, zarađivala dvostruko više od supruga, zbog djece je počela raditi skraćeno, a početkom ove godine je i zamrznula svoj radni odnos zbog suprugova političkog angažmana. Nastoji održavati normalan obiteljski život koliko god je to moguće u nenormalnim uvjetima i predstaviti supruga kao običnog čovjeka s idejom i vizijom. I zagovornika pravih vrijednosti koje su i njoj oduvijek na srcu.
Sonja Braut
