Duje Draganja, 25-godišnji hrvatski plivački reprezentativac, koji je proljetos u Manchesteru postavio svjetski rekord na 50 metara slobodnim stilom, napokon nastupa i pred domaćom publikom. Na ovogodišnje plivačko natjecanje Zlatni medvjed, koje će se 21. i 22. lipnja održati na zagrebačkoj Šalati, stiže s vrućeg jugoistoka SAD-a, gdje je živio posljednjih godinu dana. U ribarskom mjestašcu Tavernier na otoku Key Largo, prvome u nizu u otočnoj skupini Florida Keys, smještenoj između Atlantika i Meksičkog zaljeva, pripremao se za plivačke mitinge u Europi te, naravno, za Olimpijadu u Pekingu.
– Moj trener Mike Bottom odlučio je da njegova plivačka ekipa, a to je nas 17 vrhunskih plivača, godinu uoči Olimpijade provede ovdje. Osim mene, tu su moji kolege iz hrvatske reprezentacije Gordan Kožulj i Vanja Rogulj, šestero Amerikanaca među kojima je olimpijac Garry Hall junior, plivači iz Trinidada, Brazila, Alžira, Indije i Izraela, jedna Poljakinja, Slovenac i Srbin. Ponovili smo uspješnu formulu koju smo već primijenili prije Olimpijade u Ateni – grupnog i kompetitivnog treninga – ali ovaj put u idealnim uvjetima – objašnjava Duje. I doista, mala međunarodna plivačka kolonija u posljednjih godinu dana imala je samo za sebe dva kompleksa bazena – Jacobs Aquatic Center na sjeveru i Founders Complex Park u južnom dijelu Taverniera – kao i ogromnu teretanu u centru mjestašca. Svaki dan – osim subote i nedjelje – imali su po osam sati vodenih i suhih treninga. Zvuči pomalo apsurdno, ali plivanje na Floridi, u kojoj se temperature zraka rijetko kad spuštaju ispod 30 stupnjeva Celzija, “rudarski” je posao.
Nema ribe do jadranske
– Kad smo stigli u Tavernier, svi smo se pitali – što ćemo tu raditi u slobodno vrijeme. Naime, u tom malom ribarskom mjestu živi oko tri tisuće stanovnika, uglavnom umirovljenika, a sav društveni život odvija se u jednoj kinodvorani sa samo tridesetak mjesta, videoteci, nekoliko restorančića, kafića, shopping centru i na jednoj plaži. Međutim, ubrzo sam shvatio da nakon osmosatnog treninga pod vodstvom Mikea Bottoma nemam ni volje ni snage za izlaske. Kad bih stigao kući, odnosno u hotelski kompleks Ocean Point Suites, bio sam tako umoran da bih se samo strovalio u trosjed, upalio televizor, eventualno uzeo neku knjigu u ruke, ili bih sjeo za kompjutor i surfao internetom, pisao mailove… To mi je, zapravo, bila jedina veza s prijateljima jer na otoku čak ni mobilna mreža ne funkcionira uvijek – govori Duje, priznajući da mu je nakon dinamičnog života u Californiji – gdje je na sveučilištu u Berkeleyu studirao i diplomirao međunarodni korporativni menadžment i slavistiku – trebalo nekoliko mjeseci da se privikne na ovako usporen ritam. – Stvarno nemaš što raditi ovdje osim otić’ na ribe – kaže Duje, ali priznaje da je to za vrhunskog sportaša zapravo prednost jer u nedostatku drugih sadržaja, koncentriran je samo na plivanje.
I stanovnici Taverniera dragi su i veoma obzirni prema “svojim” plivačima. Imponira im što su baš Tavernier odabrali za svoju “bazu” pa se svojski trude da im boravak bude što ugodniji – od konobarica u restoranima do vodiča u ronilačkim centrima i prodavača u dućanima. A Duji je od velike pomoći posljednjih mjesec dana bio otac Petar, koji je stigao na Floridu kako bi bio uz sina. – Tata je ekonomist i radi kao savjetnik za nekoliko tvrtki, ali uspio je nekako uteć’ od posla. Mnogo mi znači što je došao: imao sam s kim popričati, odigrati partiju briškule i trešete, a svako jutro išao je u spizu i kuhao, kako bih imao redovne i zdrave obroke. Kad sam sam, naime, nemam volje pripremiti išta osim doručka, a poslijepodne obično jedem u restoranima. Doduše, ovdje možeš jesti što poželiš, od kubanske, preko japanske i talijanske do francuske kuhinje, ali ništa nije toliko ukusno kao kad ti kuha netko tvoj – kaže Duje, hvaleći kulinarsku vještinu svog oca. A tata spravlja sve što sin poželi: od njemu omiljene janjetine do ribe i škampa. Ponuda iz mora ondje je, naime, impresivna.
– Iako nama nema do ribe iz Jadrana, i ovdašnji primjerci su za pohvaliti. To je uglavnom krupna riba, masnijeg mesa, no bogata proteinima, što je za moju prehranu iznimno važno – tvrdi Duje, koji osim na tanjuru, ribu odnedavno rado gleda i u njezinom prirodnom okružju. Priče o dubokom plavetnilu podmorja oko Florida Keysa privukle su i našeg plivačkog reprezentativca da se odvaži na svoj prvi zaron – premda je zbog toga morao svladati fobiju od morskih pasa. – Godinama sam se bojao dubokog mora, a ohrabrio sam se uz svog kolegu Georgea Bovella iz Trinidada i Tobaga, inače najboljeg ronioca u našoj ekipi. Mnogo mi je pomogao svojim savjetima, naučio me razlikovati opasne od bezopasnih morskih životinja te objasnio kako u kojim situacijama reagirati. Morski pas je kao mačka, nikad ne napada otprve nego “onjuši” potencijalnu žrtvu pa produži dalje. Ako zaključi da mu je zanimljiva, kruži oko nje i to je tek opasna situacija. No, treba ostati pribran i otplivati do broda, a od njega se ionako ne smije previše udaljavati. Ako imaš pušku, bocneš ga harpunom u nos čim se približi i sigurno će otići – objašnjava Duje kako je pobijedio strah i, poput starih Indijanaca, samom sebi dao nadimak Sharky – po svom dojučerašnjem najljućem neprijatelju. Danas roni s bocama, samo s maskom i perajama i na dah do 20 metara. Ronjenje je Duji i većini njegovih kolega u Tavernieru zamjenski trening, uz “blagoslov” Mikea Bottoma, ali i dobra zabava. No, kad se plivači zažele urnebesne zabave na kopnu, jednom do dva puta mjesečno odu do sat i pol vožnje udaljenog Miamija ili do najjužnijeg otočića u skupini – Key Westa. Duje u Americi vozi jeep cherokee u koji se utrpaju njegovi prijatelji iz ekipe pa vozeći 198 kilometara dugom prekomorskom autocestom (Amerikanci je zovu Overseas Highway), koja povezuje sve otoke u arhipelagu, krenu u provod. Najdraža podrška
– Prošao sam cijelu Ameriku uzduž i poprijeko pa tako i Floridu. Nacionalni park Everglades je močvara u kojoj žive aligatori, a Miami njen najblještaviji dio, baš kao što je prikazano u TV serijalu “CSI Miami”. Orlando je, pak, centar zabave kojemu karakter daju Disneyland i Universal Studio. Možda najljepši grad je Fort Lauderdale, koji zovu i američkom Venecijom. U njemu je velika luka i pješčana plaža iza koje su ulice s restoranima, kafićima, klubovima i hotelima – priča usput Duje dok vozi prema Key Westu. Otočić na prvi pogled podsjeća na mjesto u kojem se snimao filmski hit iz 80-ih, “Koktel” s mladim Tomom Cruiseom.
– Ljudi su ovdje stoljećima živjeli od prodaje tereta s nasukanih trgovačkih brodova. Kako je samo 150 kilometara udaljen od Kube, mješavina je kubanskog i američkog stila života. Sad je to turističko mjesto s veoma živom glavnom ulicom – kaže Duje, pokazujući nam dom pisca Ernesta Hemingwaya, dućane s majicama s “bezobraznim” porukama, štand s kubanskim cigarama… Nakon što se našalio s hiromantom koji mu je zavirio u dlan i prorekao blistavu budućnost, kazao je: – Živim od mjeseca do mjeseca i nikad ne znam gdje će me život odvesti…
Zasad je sigurno da će na Olimpijadu. Mama Maja te sestre Mirna i Ana nisu ga uspjele posjetiti na Floridi zbog obveza: mama zbog posla u liječničkoj ordinaciji, a sestre zbog škole. No, cure će za nagradu za uspjeh u školi svog “velikog brata” bodriti s tribina u Pekingu. – Iako ih neću imati prilike vidjeti, mnogo mi znači osjećaj da su uz mene, negdje ne tribinama. Sestre, majka i otac bit će moji najvatreniji navijači u Pekingu, a ostatak obitelji koji većinom živi u istoj ulici u Splitu okupit će se u našem domu i zajedno gledati moje nastupe. Bude to zanimljivo kad oni bučno navijaju, a naš pas Marli laje. Na ovoj Olimpijadi nastupit ću opušteno jer najvažnije mi je da isplivam svoj najbolji rezultat bez ozljeda i pogrešaka, a kako će to izgledati na semaforu, ovisi o konkurenciji. Olimpijska medalja nije mi imperativ jer je već imam, ali u vitrini se uvijek nađe mjesta za još neku.
Silvija Glavić Stocca