U uređenju doma treba izbjegavati privremena rješenja jer ona obično postanu trajna. To mi uvijek govori tata, i potpuno je u pravu: kupite li trosjed samo zato da imate gdje sjediti dok ne nađete kakav ste željeli, zamijenit ćete ga tek nakon desetak godina, kad mu ionako istječe rok. Kad smo se prije tri godine useljavali u naš stan, odlučili smo kupovati samo ono što smo i zamislili na određenom mjestu. Stoga je stan dugo bio poluprazan – kaže zagrebačka pjevačica Maja Vučić (31), bivša članica grupe Divas koja je nakon raspada grupe diplomirala na studiju psihologije.
I ona i njezin suprug Igor Hajdarhodžić (47), glumac koji je kazališne daske zamijenio umjetničkim atelijerom – u kojem od gline oblikuje tradicionalne hrvatske brodove, obnavlja stari namještaj, uokviruje slike te osmišljava uređenje eksterijera i interijera – prihvatili su moto Majina oca. Stoga je u njihov zagrebački stan od stotinjak četvornih metara posljednja stigla velika garnitura za sjedenje. U dnevnom boravku, u koji svjetlost ulazi kroz četiri prozora, zamijenila je stari kauč iz pedesetih godina prošlog stoljeća. – Igoru je dojadilo sjedenje na tom neudobnom kauču i krenuli smo u potragu za garniturom.
Prvo smo je željeli dati izraditi, no majstor kojem smo sve objasnili – da želimo ovalni, bar tri metra dug trosjed, veliku fotelju i kanape – nestao je bez traga i glasa. Potom smo krenuli u potragu po dućanima namještaja i napokon pronašli jedan koji bi se uklopio u starinski ambijent našeg stana. No, bijela boja s uzorkom cvjetića ipak nije dolazila u obzir: naša dvogodišnja Gita sve dira i otisci njezinih prstića su posvuda, a imamo i četverogodišnju kujicu, mješanku Milicu, pa bih tu garnituru morala svakodnevno čistiti. Kad je shvatila što nam zapravo treba, prodavačica je izvukla katalog i pokazala nam garnituru – baš onakvu kakvu smo zamislili. Kupili smo je i nismo požalili: kuća nam je uvijek puna gostiju, a na njoj se bez problema može smjestiti desetak osoba – objašnjava Maja Vučić.
Atelijer za rad i druženje
Premda u tom stanu žive već tri godine, još ga nisu dokraja namjestili. A pitanje je i hoće li uređenje ikad biti gotovo – s obzirom na to da svakih nekoliko mjeseci naprave neku promjenu. Uglavnom su to komadi namještaja koje vješti Igor sam napravi ili preuredi. – Dosta tih komoda, stolaca i vitrina darovali smo svojim oduševljenim prijateljima. Sve su to stari komadi koje sam našao na krupnom otpadu ili na nečijem tavanu, dovukao u svoj atelijer, uredio i vratio im stari sjaj. »im predmet napusti kuću, ja krećem u potragu za novim: iznenadili biste se što sve ljudi bacaju i koliko se vrijednih i lijepih stvari može naći na otpadu. Tako nam svakih nekoliko mjeseci stan izgleda drukčije – objašnjava Igor Hajdarhodžić, čiji se atelijer nalazi u podrumu. Ondje je smjestio peć za keramiku (u njoj peče svoje brodiće od gline) te sav alat i boje, no prije toga ga je morao temeljito urediti. Podrum je, naime, imao zemljani pod, a zidovi su se raspadali.
– U stanu smo srušili jedanaest zidova jer se Maji nije sviđao raspored prostorija. No, niti jednu ciglu nismo bacili. Dio smo upotrijebili za gradnju novih zidova u stanu, a dio za uređenje podruma. Cijeli pod popločao sam ciglom, a sa zidova sam sastrugao žbuku i potom neke cigle koje su bile jako uništene zamijenio. Tako sam dobio super atelijer u kojem restauriram namještaj, ali i razrađujem idejne projekte obnove mediteranskih kuća od kamena. Dosad najvažniji projekt bilo mi je uređenje ljetnikovca iz 19. stoljeća koji je arhitekt Robert Dallas kupio u Trstenom. No u tom istom podrumu znamo se dobro i zabavljati: kad se skupi društvo, tu svi zasviramo, ja na gitari, a dečki na bubnjevima i svojim gitarama – kaže Igor, koji je dio cigle iz stana upotrijebio za gradnju zajedničke sjenice u vrtu. Susjed je nabavio grede, a Igor kupe za krov.
Porinuće u kadu
– Prolazio sam Gundulićevom i zamijetio radnike koji su na kamion tovarili šutu i te kupe. Pitao sam ih kamo će s tim, a kad su rekli da sve to voze na smeće, zamolio sam ih da sve to istovare kod mene – kaže Igor, koji je najsretniji kad nešto stvara. Oduvijek je volio uređivati stari namještaj i tako mu vratiti uporabnu vrijednost. Kako je dosad uredio i takvim komadima namještaja od punog drva opremio na desetke poslovnih prostora i kafića u Dubrovniku i Zagrebu, postao je toliko vješt da mu je za uređenje neke stare komode ili vitrine dovoljan – jedan dan.
– Najviše mi vremena ode na čišćenje i popravke. A kako koristim prirodna ulja, poput lanenog ili tikovog, te lakove na bazi vode koji se brzo suše, proces uređenja maksimalno sam ubrzao. Ipak, i nakon 25 godina, koliko uređujem namještaj, interijere i eksterijere, najradije izrađujem brodiće. Taj je moj rad uvijek privlačio i klince pa sam došao na ideju da brodove približim djeci. Riječ je o projektu za osnovne škole, koji će vjerojatno uskoro zaživjeti: djeca će dobivati brodiće u dijelovima, koje će na nastavi sastavljati i na taj se način upoznavati s hrvatskom tradicionalnom brodogradnjom – priča Igor koji je nabavio i 39 pravih brodova, svaki stariji od 70 godina, a većinu je već i restaurirao. ‘Nasukani’ su u lukama na Jadranu, a služe kao dućani u kojima prodaje brodiće od gline. Osim toga, gradnji naših brodova od gline ove će godine podučavati male Francuze. Naime, u sklopu manifestacije Brest 2008. 10. srpnja nastupa u tom francuskom gradu, na poziv Joška Božanića, tvorca falkuše. U hrvatskom selu od šest kuća, koje se u Brestu podiže, imat će radionicu u kojoj će s klincima izrađivati brodove.
– Svoje brodiće prodajem najviše ljeti, kao originalne suvenire, a desetak ih je i u našem stanu. Nedavno smo ih prvi put “porinuli u vodu”. Maja je, naime, bila uvjerena da mogu ploviti. Napunila je kadu vodom i stavila brodiće. Bio sam sumnjičav, no svi su ostali na površini, a Gita se odlično zabavljala igrajući se njima – kaže Igor Hajdarhodžić.
Snježana Dragojević Harapin