Legendarna stilistica i kolumnistica od svojih se čitatelja oprostila lani u studenome, nakon gotovo 22 godine pisanja i 1088 kolumni:
Ovo o čemu danas mislim pisati, već me zaokuplja izvjesno vrijeme. Zadnju godinu posebno. A bilo mi je “tek 98”! Najprije sam se tome pokušala othrvati, kao nečemu “što mi ne priliči”, nečemu što si Žuži Jelinek ne smije dopustiti, da bi me malopomalo počelo sve više opterećivati, pa i ne dati mi mira.
Neću reći da sam na život krenula gledati drugačije, da sam postala neki pesimist, ali sam primjećivala da godine ipak čine svoje. A ta spoznaja nije baš ugodna. Voljela sam komunicirati sa svojim čitateljicama, radovala se svakom telefonskom pozivu ili nekom pisanom upitu, uživala sam čak i kad bi me i kritizirali, jer je to značilo i da me čitaju, da sam ljudima zanimljiva. Naslušala sam se, doduše, svega i svačega na svoj račun, ali nisam se ljutila jer postigla sam ono što sam željela.
Neki bi čak i pretjerivali pa su mi počeli komplimentirati da sam postala institucija. I citirali su me mnogi, a najviše oni koji su mi se čak i podsmjehivali, ali se nisu usudili sami izreći ono u čemu su se sa mnom slagali. Dabome da su to najčešće bile dotad tabu teme. Sjećam se kakve su sve reakcije bile kad sam napisala kolumnu “Nema života bez seksa”, ili koliku je larmu izazvala kolumna” Život je jedan, a muškaraca je mnogo”. Obrušili su se mnogi na mene kad su čitali kolumnu – “Ne budite sami u krevetu”.
I sama sam se morala nasmijati kad je prilikom pokušaja da se u škole uvede seksualni odgoj jedan od profesora čak nabacio da bi mene trebali staviti u komisiju koja bi izradila dio toga programa. Nitko nije lišen taštine, pa zašto bih to bila i ja. Posebno sam se osjetila počašćenom kad su me pozvali na Pravni fakultet na razgovor sa studentima o temi o kojoj se ni ondje nije previše razgovaralo – seksualnim slobodama. Dabome da ja tu nisam davala nikakav pravni aspekt tih sloboda nego onaj životni. Uopće, sve što se dešavalo u životu, meni nije bilo strano, pa čak ni onda kad se s nečim ne bih slagala.
Ne bih voljela da zvuči neskromno, ali kad sad listam sve te kolumne koje sam ispisivala više od dvadeset godina u Gloriji, više od tisuću stranica, i sama se pitam kako sam sve to uspjela. Dabome da nije sve bilo “za oglede”, ali bilo je životno. Ono što bi i sad moglo zanimati moje čitateljice, sigurno je pitanje – jesam li i ja u svemu tome uživala ili je to bio tek odrađeni posao na koji bih prestala misliti kad bih ga stavila na papir. Da je bilo ovo zadnje, vjerojatno se ne bih toliko iscrpljivala i sigurno bih mogla nastavljati dalje pisati. Ipak, morala sam si priznati da me ništa nije toliko žalostilo koliko spoznaja da mi sve teže pada ako ne bih mogla svima odgovoriti na tko zna kakve sve ne upite, ako bih koji put i propustila koji telefonski poziv, a bila sam svjesna da ta osoba koja zove, sigurno vapi za nekom pomoći.
Nisam uopće razmišljala da sve to ipak utječe na moje zdravlje, da se opterećujem često proživljavajući nečiju sudbinu, koji put se i poistovjećujući sa svima kojima je u određenim momentima bilo teško. A onda bi moja narav, ili energija, ipak učinile svoje. Bio mi je dovoljan tek koji dan odmora pa da opet budem ona stara Žuži. I to me radovalo, davalo neku snagu da nastavim gdje sam stala, da se zamašnjak opet pokrene i da sve krene po starom. Doduše, još sam onima koji bi me pitali, pa i čudili se odakle mi tolika energija i u tim godina, odgovarala – da sam ja žena bez godina. I vjerovali ili ne, bila sam. Zapravo, tako sam se osjećala. Čudno je da ono što me umaralo, davalo mi je i snagu da nastavim dalje istim tempom, kako je moj liječnik jednom rekao – ubitačnim. Ali, s onim što sam ja mislila da mogu, da trebam pa i moram, nisu se složili ni moji najbliži, a bome ni moji liječnici. No bilo bi mi lako za njih da nisam počela osjećati da sam zbilja pretjerala.
Sjetila sam se i predavanja jednog psihologa, kojem se više ne sjećam ni imena, koji je rekao da čovjek koji je svjestan da stari – još nije star. Još ima za nj nade. I moje moždane vijuge su opet proradile. Da nije bilo tako, teško da bi itko baš mogao utjecati na mene da nisam osjetila da ću ili stati ili, kako mi je rekao sin – nestati. I, eto, Žuži Jelinek se uplašila. Može se to i tako nazvati. I ma koliko mi bilo teško, znala sam da moram – stati. I toga časa kroz glavu su mi počele filmskom brzinom prolaziti sve moje kolumne.
Počela sam se živo prisjećati onih kojima bih upozoravala ili zabavljala čitatelje. Činilo mi se i uljepšavala život. Nekako sam se najčešće vraćala na onu – Budite gospodar svoga života. I zato sam odlučila, drage moje čitateljice, a dakako i čitatelji, da se s ovom kolumnom oprostim od vas. Ali, iznevjerila bih sama sebe kad bih sad počela jamrati, tugovati nad nemoći, strahovati tko zna od čega sve ne. Ja samo “preustrojavam” svoj život i “skrećem” na neki drugi, mirniji kolosijek. Životu dajem jednu drugu dimenziju. I ovdje optimizam ima zadnju riječ, može se lako razlučiti. I to je naziv jedne od mojih kolumni. No, voljela bih kad ne biste zaboravili da sam za vas bila otvorena knjiga.
Bez ikakvih ograda ispričala sam vam veliki dio svoga života, ali i mnoge fragmente iz života svojih znanaca kad mi se činilo da bi vam to moglo pomoći da svladate neke od teškoća u kojima biste se mogli naći. Jedna vodilja u tom mom pisanju uvijek je bila najvažnija – da shvatite kako se za ljubav treba boriti jer samo je za nju i živjeti vrijedno. I to u svakoj dobi. Ne znam sjeća li se koja od vas onoga što bih vrlo često ponavljala – u mladosti strast, u starosti ljubav. Ja sam cijeli život voljela. Na ovaj ili onaj način, i danas sam sretna zbog toga. I kad sam se već ovako “raspekmezila”, moram reći da sam se i ja pišući počela bojati, naročito u posljednje vrijeme, da se ne ponavljam, da ne budem dosadna pa i da netko u meni ne počne prepoznavati – staračku mrzovolju. I zato sam odlučila reći – sad je dosta! Neću više s vama dijeliti ništa od onoga što sam inače činila, ali kad malo bolje razmislim, sad mi se čini da i nema teme koje se nisam barem dotaknula, da sve što mi se činilo važnim, već sam i rekla. Unatoč tome, lagala bih kad bih rekla da mi nećete nedostajati. Iako se s mnogima nisam nikad vidjela, doživljavala sam ih preko njihovih pisama ili poziva kao da se znamo godinama. Prisjećala bih se i svih onih koji su i meni nekad tako mnogo značili pa sam neki put pišući te kolumne i sama se sa sobom “obračunavala”.
I što na kraju reći? Ništa drugo do zahvaliti vam na praćenju onoga što sam pisala, želeći da vam negdje u dubini duše ostane biblijska poruka koju sam najviše ponavljala – volite, ljudi.