Napisala Jagoda Zamoda Snimci: Vedran Peteh i privatni album
Među tisućama prosvjednika okupljenih protekle subote na središnjem trgu u Sisku, koji su se pobunili protiv zagađivača zraka u svom gradu, noseći pritom plinske ili kiruške maske, nalazila se i 31-godišnja Marijana Petir. Sisačko-moslavačka dožupanica i bivša saborska zastupnica HSS-a na vlastitoj je koži, naime, već osjetila posljedice zagađenja: prisutnost žive u svom organizmu, koja joj je nedavno otkrivena, ona povezuje upravo sa zagađenjem zraka u Sisku. Kad se prošle jeseni – u sklopu europske kampanje Ostani zdrav, stop živi – podvrgnula ispitivanju ima li u njezinu tijelu žive, nije ni slutila da će postati hrvatska rekorderka i europska viceprvakinja. Rezultati objavljeni tri mjeseca kasnije pokazali su, naime, da ima čak 3,4 mikrograma žive po gramu kose – trostruko više nego ostale hrvatske ispitanice. Više od nje tog otrovnog metala imala je samo jedna ispitanica iz Češke kojoj je u gramu kose izmjereno više od četiri mikrograma žive.
– Tješim se – kaže Marijana Petir – da su moji rezultati ipak u dopuštenim granicama. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, deset mikrograma žive po gramu kose granična je vrijednost. No, preporuka Europske komisije za zdravlje glasi: samo jedan mikrogram! Sve više od toga nije nimalo bezazleno. U ovom prvom europskom istraživanju o mogućem štetnom djelovanju žive na žene fertilne dobi sudjelovale su 252 dobrovoljke iz 21 države. Među njima je bilo i 12 Hrvatica: političarki, novinarki i liječnica iz Zadra, Rijeke, Zagreba i Siska. Da i ona sudjeluje u toj akciji, Marijani Petir predložila je mr. Nataša Janev Holcer iz Škole narodnog zdravlja “Andrija Štampar” iz Zagreba, predstavnica nevladine udruge Pin za zdravlje, koja je provodila istraživanje u Hrvatskoj. Marijana, po struci biologinja i ekologinja, često se dosad odazivala akcijama za zaštitu zdravlja i okoliša, a 2001. i 2002. bila je i glasnogovornica Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja.
Testiranje se sastojalo iz dva dijela: ispitanice su dale uzorak kose i ispunile upitnik. U njemu su, među ostalim, morale odgovoriti jesu li izložene vanjskim štetnim utjecajima, rade li u okružju gdje je moguć doticaj sa živom, kako često jedu ribu… Rezultati su zazvonili na uzbunu: kod čak 95 posto ispitanih žena pronađena je živa s kojom će one zauvijek morati živjeti. Kad se, naime, taj teški metal, koji je posebno opasan u trudnoći jer se prenosi na dijete, nataloži u tijelu ni na koji način se ne može iz njega izlučiti.
– Iako nastojim razmišljati pozitivno, zabrinuta sam. Svakako želim postati majka, a svjesna sam da bi živa mogla izazvati teška oštećenja djetetova mozga. Živa mi može oštetiti sluznicu ili bubrege, iako vjerujem da se količina koju nosim u sebi neće s vremenom povećavati i bitno narušiti moje zdravlje. No, liječnici su me upozorili da moram ubuduće paziti na utjecaje iz okoline – kaže Marijana Petir koja se prije dvije godine iz Zagreba vratila u Mustafinu Kladu, moslavačko selo sa 180 stanovnika, odnosno 60 kućanstava, u kojemu je provela djetinjstvo. Iako je iz roditeljskog doma otišla nakon završene osnovne škole – u Zagrebu je pohađala gimnaziju, a zatim studirala biologiju i ekologiju te teologiju – ostala je vezana uz zavičaj. Svaki dan telefonski se čula s roditeljima i braćom, a svaki je vikend provodila doma u Moslavini. Otkako je u lipnju 2005. postala dožupanica, iz Mustafine Klade svaki dan putuje na posao u 45 kilometara udaljeni Sisak, koji je u posljednje doba postao grad-slučaj.
– U Sisku je najzagađeniji zrak u Hrvatskoj. Stanje je alarmantno, jer osim štetnim plinovima zrak je onečišćeni i teškim metalima i kancerogenim benzenom iz Rafinerije. Što se ribe tiče, jedem je redovito svaki petak – i morsku i riječnu – ali samo provjerenu, bilo iz ribnjaka ili uzgoja. U njoj, za razliku od one uvozne, osobito s Tajlanda ili Filipina, nema žive. Odrasla sam na zdravoj hrani s našeg obiteljskog gospodarstva na kojemu ne upotrebljavamo pesticide. Nemoguće je, stoga, da je živa u moj organizam dospjela preko hrane iz našeg vrta – tvrdi dožupanica čije je testiranje lanjskog listopada izazvalo veliku pozornost u salonu njezine frizerke u Sisku. Nataša Janev Holcer uputila je Marijaninu frizerku kako da joj škarama odreže pramen kose (uz samo vlasište) koju nije smjela oprati dva-tri dana. Pramen je stavljen u vrećicu s oznakom EEN 429 i poslan u laboratorij u belgijskom gradu Monsu. Tek kad su pristigli svi uzorci iz Europe, objavljeni su rezultati. Na Marijaninu adresu u siječnju je stiglo pismo iz Belgije.
– Kad sam pročitala da po gramu kose imam 3,4 mikrograma žive, bila sam zatečena, no nisam se pretjerano zabrinula – sve dok tri-četiri dana kasnije nisam došla na konferenciju za novinare u Zagreb koju su sazvali organizatori testiranja u Hrvatskoj. Tada sam saznala da je kod hrvatskih ispitanica prosjek bio oko jedan mikrogram. Ja sam, dakle, bila daleko iznad toga! Morala sam izići na zrak da se priberem od šoka – priča Marijana Petir. Objašnjava da je odmah eliminirala ribu kao mogući izvor žive u svom organizmu.
– Ostaje, dakle, štetan utjecaj okoliša u kojem živim. Stručnjaci su mi potvrdili da se zbog sagorijevanja fosilnih goriva iz Ine Rafinerije isparava živa i taloži u ljudskom organizmu – kaže dožupanica koja je upravo zbog toga odlučila sve otkriti javnosti. A o svemu je odmah obavijestila i roditelje. Oca Josipa, umirovljenika, i majku Danicu, koja ima trgovinu u obiteljskoj kući, smirila je riječima da je stanje zasad u granicama normale. Marijanina braća Dubravko i Franjo pokušali su sve okrenuti na šalu. “Ipak si ti druga u Europi, bravo mala, naša rekorderka”, govorili su joj.
Lavina je krenula
Biologinja Nataša Janev Holcer objašnjava da je ovo bilo istraživanje koncentracije žive u organizmu kod žena reproduktivne dobi obavljeno na slučajnom uzorku, a ne znanstveni projekt. – Rezultati – kaže ona – nisu alarmantni, ali upozoravaju na moguće štetno djelovanje žive: zagađenje okoliša tim teškim metalom, može, primjerice, izazvati neurološke poremećaje, osobito kod djece. Opasno je, zapravo, kad u okoliš dođe spoj metil-žive koji se akumulira u živim bićima, pa tako i u nekim vrstama riba: raži, sabljarki, tuni… – Metil-živa može neurološki utjecati na razvoj djeteta i izazvati oštećenja – potvrđuje i dr. Krunoslav Capak iz Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, te dodaje da se riba testira na živu samo na zahtjev inspekcije, a da opsežno istraživanje u Hrvatskoj nitko nije proveo već tridesetak godina. Niti divljač, čini se, nije pošteđena. Nedavno su veterinari iz Voćina u iznutricama i mesu divljih svinja i jelena pronašli nedopuštene količine teških metala: žive, kadmija, arsena i olova. Stoga su lovačkim udrugama zabranili prodaju mesa divljači koje prethodno nije pregledano jer se njihovom konzumacijom u organizam mogu unijeti za život opasni otrovi. Marijana Petir kaže da u Hrvatskoj ne postoji sustavno nadziranje razine žive u kosi, niti u osoba koje na svom poslu mogu doći u doticaj sa živom, ni u pučanstvu, što potvrđuje i Berislav Momčilović iz Instituta za medicinska istraživanja i medicinu rada.
– Da se, primjerice, netko iz moje obitelji želi testirati, to bi bilo moguće samo u nekom inozemnom laboratoriju, u Rusiji, Švicarskoj ili Španjolskoj – tvrdi Marijana koja se u međuvremenu savjetovala s liječnicima što da učini. Preporučili su joj život u nekoj manje zagađenoj sredini. No, ona ne pomišlja na odlazak iz Siska. Uključila se u akciju I ja sam svjedok, koju su pokrenule gradska organizacija HSS-a i Udruga oboljelih od karcinoma, a na poticaj Mirjane Glavnik, sisačke farmaceutkinje koja se liječi od raka pluća. Sve je više Siščana koje je zadesila slična sudbina. Nakon što su njih dvije ispričale svoju priču, pokrenula se lavina: javljaju se žene i muškarci, govore o svojim bolima, iscrpljujućim kemoterapijama… Marijana Petir jednom je već dokazala da može mijenjati sustav. Kao studentica biologije i ekologije vodila je jednu od najuspješnijih kampanja za zaštitu okoliša kojom je spriječena gradnja odlagališta nuklearnog otpada na Moslavačkoj gori. Kad je izabrana za dožupanicu, učinila je dvije stvari. U sve ambulante u županiji dovela je specijaliste – interniste, kirurge i ginekologe – pa sada na pregled dolaze žene koje kod ginekologa nisu bile po dvadesetak godina. Potom je, sumnjajući na friziranost podataka o zagađenju u Sisku, potaknula osnivanje mreže mjernih stanica za praćenje kakvoće zraka. A one su 2005. pokazale da je koncentracija sumporovodika 63 puta prekoračila dopuštenu graničnu vrijednost, a lani čak 99 puta. Iz Rafinerije su, pak, uvjeravali da je sve u granicama normale.
Grad Sisak uzvratio je udarac: na Općinskom sudu je 5. veljače podnio tužbu protiv Ine zbog zagađenja okoliša. Zatražio je prekid onečišćenja i modernizaciju pogona Rafinerije, te 11 milijuna kuna naknade štete. Tim bi se novcem sisačkoj bolnici kupila najmodernija oprema za rano otkrivanje tumora. Hoće li građani Siska napokon udisati čist zrak, pita se i Marijana Petir, uvjerena da pojedinac u potrazi za pravdom, poput junakinje filma “Erin Brockovich”, doista može mijenjati sustav. Ali, ona odbija usporedbu s tom hrabrom Amerikankom. – Prave su junakinje – kaže – žene oboljele od karcinoma koje su smogle hrabrosti javno izreći što im se dogodilo. Iako neke od njih, možda, broje posljednje dane života, pokrenule su priču o stravičnim posljedicama zagađenja zraka u Sisku. To pitanje nisu imali hrabrosti otvoriti niti političari koji su rođeni ili žive u tom gradu. Učinile su to žene suočene s neizlječivom bolešću. On su imale srca i snage potaknuti rješavanje tog problema. One su heroine.