Legendarni španjolski tenor Placido Domingo (70), koji godišnje održi samo desetak gala koncerata, ove će godine nastupiti i u Zagrebu. Na koncertu u Areni 21. listopada pratit će ga Zagrebačka filharmonija pod ravnanjem Eugena Kohna, a na pozornici će mu se pridružiti i sopranistice Angel Blue i Micaela Oeste te, u jednoj pjesmi, Tony Cetinski . Domingo je rođen u Madridu, ali je odrastao u Meksiku, gdje su njegovi roditelji vodili glazbenu trupu. I on je karijeru počeo u Meksiku, a bio je i član Izraelske nacionalne opere u Tel Avivu, kad je u njoj nastupala i hrvatska sopranistica Ruža Pospiš Baldani. Šezdesetih godina prošlog stoljeća počeo je pjevati u najslavnijim svjetskim opernim kućama i otad ne prestaje nastupati: rekordnih 21 put otvorio je opernu sezonu u njujorškom Metropolitanu, devedesetih je stekao milijune obožavatelja kao član Tri tenora s Lucianom Pavarottijem i Joseom Carrerasom, odigrao više od 130 uloga…
Jednako uspješan je i u privatnom životu. Nakon kratkog mladenačkog braka s pijanisticom Anom Marijom Guerrom Cue, u kojem je 1958. dobio sina Josea, kojeg zove Pepe, 1961. se oženio pjevačicom Martom Ornelas, s kojom je i danas u braku. S njom je dobio još dva sina: Placida (46) i Alvara (43).
Razgovarali smo s njim u Helsinkiju, gdje je imao malu stanku u turneji, a intervju smo započeli pitanjem o njegovom zagrebačkom koncertu.
U Zagrebu će vam se u jednoj izvedbi pridružiti i Tony Cetinski. Preslušali ste njegove CD-ove, možete li reći što očekujete od te suradnje? – Veselim se što ću pjevati s njim. Po onome što sam čuo, Tony je izvanredan, vrlo nadaren izvođač. Drago mi je što ću ga upoznati.
I prije ste nastupali s umjetnicima iz Hrvatske. Koga najviše pamtite? – Pamtim mnoge, dirigenta Vjekoslava Šuteja, na primjer, s njim sam često nastupao i jako mi je žao što ga više nema među nama. Znam da je prije dvije godine izgubio borbu s rakom. S Ružom Pospiš Baldani sam pjevao u Izraelu na početku svoje karijere, viđao sam je često i poslije, a kako znam da živi u Zagrebu, nadam se da ću je vidjeti i sada, nakon zagrebačkog koncerta. Znam i da je Slavica Ecclestone iz Hrvatske, prijatelj sam i s njom i s njenim bivšim mužem Berniejem Ecclestoneom, jer je Formula 1 moja velika strast. Kad sam pjevao u Puli, došli su na moj koncert.
Što ćete izvoditi u Zagrebu? – Pjevat ću operne arije i napjeve iz opereta i iz zarzeula. Mislim da će publika uživati.
Tumačili ste više od 130 uloga. Koja vam je najdraža? – Pjevao sam mnogo uloga: neke su mi drage zato što imaju nevjerojatno lijepe dionice za tenore, druge zato što su teške. No, sve su toliko različite da se ne mogu uspoređivati. Kako među njima izabrati najdražu? To je kao kad roditelje pitate koje dijete više voli. Na to se pitanje ne može odgovoriti. Sad, doduše, pjevam drukčije uloge nego prije: češće sam otac nego ljubavnik, što, uostalom, više odgovara mojim godinama.
Posljednjih godina pjevate sve više baritonskih uloga. Zašto? Mijenja li vam se glas? – Prije nekoliko godina prihvatio sam naslovnu ulogu baritona u Verdijevoj operi “Simon Boccanegra”. No, ne smatram da se zbog toga mogu nazivati baritonom. Ja sam pjevač koji pjeva uloge tenora, a ponekad i baritona. Verdi je imao divnih uloga za bariton i uživam u njima cijeli život. Bit ću sretan ako ih budem mogao pjevati.
Je li to na neki način vaš povratak korijenima, jer ste na početku karijere bili na audiciji za bariton u Meksičkoj nacionalnoj operi? – To je bilo davno! Naravno, morate znati da je u zarzueli bariton nešto viši nego u operi pa te dionice može pjevati i operni tenor. Osim toga, u zarzueli bariton ima bolje dionice.
Kao član Tri tenora približili ste operu širokoj publici. Kako danas gledate na to iskustvo? – Sve je počelo uoči finala Svjetskog nogometnog prvenstva u Rimu 1990., kad smo se Luciano Pavarotti i ja pridružili Joseu Carrerasu na dobrotvornom koncertu za zakladu za borbu protiv leukemije. Nama je to bilo prekrasno iskustvo, mislim da smo na nov način predstavili muziku i stekli mnogo obožavatelja koji prije nisu slušali operu. Ponosni smo što smo to pokrenuli.
Za vas to nije ništa novo jer ste i prije popularizirali operu, još ste 1981. snimili “Perhaps Love” s country-pjevačem Johnom Denverom. Kako je došlo do toga? – S jedne strane imate veliki svijet pop-glazbe, kojom ste stalno okruženi, a s druge strane imate svijet klasične glazbe. Naše mogućnosti da se predstavimo publici su vrlo ograničene. Zato sam iskoristio priliku da pjevam s umjetnikom kao što je Denver i da se predstavim njegovoj publici. Mnogo je sličnih primjera, od vremena velikih talijanskih tenora Enrica Carusa i Beniamina Giglija koji su pjevali popularne pjesme, do sopranistice Joan Sutherland koja je imala TV emisiju u SAD-u.
Već ste pedeset godina u braku s pjevačicom Martom Ornelas. Koji je vaš recept za uspješan brak? – Moja je žena savršen partner, odlična je glazbenica i majka. Od nje sam mnogo naučio. Sretan sam u braku pa i ne primjećujem kako godine brzo prolaze.
Prije dvije godine ste operirali rak. Imate li još zdravstvenih problema? – Bilo je to zastrašujuće iskustvo, ali sam sada zdrav. Preporučujem svima da obave kolonoskopiju, da paze na zdravlje, idu redovno na preglede, jer to može biti pitanje života i smrti.
Koja je vaša rutina na dan koncerta? – Taj dan jedem laganu, nezačinjenu hranu. Kad pjevate, ne smiju vas ometati želučani problemi i upravo zato izbjegavam začine.
Kakvu hranu inače volite? – Najviše volim španjolsku, meksičku, japansku i talijansku kuhinju. Zapravo, najbolje je reći da volim dobru hranu. Kad sam u Skandinaviji, gdje ima dobre ribe, jedem ribu.
Jeste li zbog ljubavi prema hrani vodili restoran? – Imao sam nekoliko restorana u New Yorku: Domingo, Pampano, Zengo. No, moram vam reći da ih nije lako voditi. Ako niste stalno u njima, nećete dobro poslovati.
Živjeli ste u Madridu, Meksiku, New Yorku… Gdje vam je najljepše? – I dalje živim u New Yorku, a volim i Los Angeles, a kad se hoću odmoriti, uglavnom idem u Acapulco. No, posljednjih godina sve više vremena provodim u Europi. Ja sam ipak Europljanin, volim velike gradove, njihovu kulturu i tradiciju. Rođen sam u Madridu pa sve češće razmišljam o povratku u svoj rodni grad. Možda to uskoro i učinim.
Feđa Kalebić
Pročitali ste skraćenu verziju intervjua. Cijeli intervju s Placidom Domingom pronađite u tiskanom izdanju Glorije (br. 872) ili se pretplatite na PDF izdanje