Ljeto je bez knjige nezamislivo, a ako ste već pročitali sve naslove s popisa koji smo vam nedavno ponudili, sada je tu još pet izvrsnih prijedloga.
Dio ovih knjiga je objavljen prije nekoliko godina, ali bez ikakvih problema ih se može naći u knjižnicama i knjižarama, a drugi dio su svježiji naslovi koji su već stekli oduševljenu publiku. Nema razloga da to ne postanete i vi.
John Irving: Udovica na godinu dana (Algoritam, 2005.)
John Irving jedan je od najvećih živućih američkih romanopisaca. Njegov legendarni roman “Svijet po Garpu“ (objavljen 1978.) dobio je niz nagrada i već desetljećima, posve opravdano, uživa status kultne knjige. “Udovica na godinu dana“ nije njegov najnoviji roman, ali je posljednji preveden na hrvatski. U njemu, kao i u većini ostalih Irvingovih djela, glave teme su smrt, seksualnost, obiteljske veze i brak. Ovim naoko već “prežvakanim“ temama Irving uvijek pristupa na nov i originalan način, a već nakon nekoliko stranica više nemate osjećaj da čitate knjigu već da upijate kondenzirani život.
U ovome romanu pratimo priču o djevojčici Ruth čije odrastanje umnogome određuje činjenica da su joj dva starija brata poginula prije nego što se ona rodila. Majka joj je emocionalno prazna, a otac, pisac horror knjiga za djecu, mnogo pije i živi u svome svijetu. Ruth od rođenja sluša o braći koju nije imala priliku upoznati i osjeća se nesigurno i nevoljeno, a jedan događaj kojem će slučajno svjedočiti posve će joj poremetiti sustav vrijednosti i značajno potresti sve u što vjeruje.
Kada uronite između korica ove knjige njezin popriličan broj stranica nećete ni osjetiti. Štoviše, vjerojatno će vam samo biti žao što ih nema još i više.
Korana Serdarević: Nema se što učiniti (Fraktura, 2015.)
Nakon što je u domaćoj književnosti godinama dominirao roman, situacija se polako počela mijenjati i kratka priča polako dobiva status koji zaslužuje. Posebno je zanimljivo što novi val domaćih kratkopričaša predvode žene, a među njima treba istaknuti Koranu Serdarević, spisateljicu koja se već svojom prvom knjigom predstavila kao autorica izbrušenog stila koja vješto i sigurno barata formom i itekako ima što reći.
U pričama sakupljenima u ovoj zbirci Korana Serdarević piše o običnim ljudima i njihovoj svakodnevici, ali uvijek ih zatiče u nekom sudbinskom trenutku, u maloj, intimnoj drami koja je, naravno, njima strašno i nemoguće velika. Likovi te trenutke često ne prepoznaju kao posebno važne, baš kao što niti mi sami ne možemo u vlastitim životima uočiti onu točku nakon koje se sve mijenja jer nam nedostaje šira perspektiva, ali u tome i jest komadić ljepote nepredvidljivosti života. Nužna je posebna spisateljska vještina da se obične, svakodnevne situacije pretvore u umjetnost, u umjetnost koja je istovremeno uzvišena i nedodirljiva u svojoj čistoći, ali i obična, malena, posve nalik životu. Korana Serdarević tu vještinu posjeduje, ali posjeduje i mnogo više od nje; emociju, inteligenciju, empatiju i još šačicu magičnih trikova bez kojih je nemoguće napisati ovako sjajnu knjigu.
Juan Gabriel Vasquez: Zvuk stvari što se ruše (Vuković & Runjić, 2015.)
Postoji teorija da su televizijske serije romani našega doba. Kroz njih se pričaju velike priče, o njima se razgovara i raspravlja, one utječu na stvarnost. “Narcos“ je Netflixova serija iz čije smo prve (i zasad jedine) sezone mogli doznati štošta o životu, usponu i padu poznatog kolumbijskog narko-bossa Pabla Escobara. Serija je postigla veliki uspjeh i druga sezona se očekuje s nestrpljenjem, a dok je čekate kao idealno štivo se nameće roman kolumbijskog pisca Juana Gabriela Vasqueza “Zvuk stvari što se ruše“.
Serija “Narcos“ je pokazala kako su narko-karteli funkcionirali iznutra, a iz ovog romana možete iščitati njihov utjecaj na obične ljude, na one koji s drogom nisu imali baš nikakve veze.
Glavni lik je Antonio Yammara, mladi profesor prava, koji igrom slučaja upoznaje Ricarda Laverdea, misterioznog bivšeg zatvorenika tajnovite prošlosti. U sceni kakve su nam poznate iz serije “Narcos“, nepoznati napadači pucaju na Laverdea, on umire, a Antonio biva teško ranjen. To ga motivira da dozna više o svojem poznaniku i kroz tu potragu pratimo i njegov osobni razvoj ili, možda je bolje reći, rasap. Nemogućnost da se othrva posljedicama traumatičnog događaja i da se posveti građanskom životu iako za njega postoje svi preduvjeti.
Roman je fino napisan, radnja lijepo teče i svaka nova stranica donosi novu dozu užitka. Nezaobilazno štivo.
Jeffrey Eugenides: Bračni zaplet (V.B.Z., 2014.)
Ljubitelji ljubića i srcedrapateljnih ljubavnih priča mogli bi se nemalo razočarati ako zbog naslova posegnu za ovom knjigom, ali u slučaju da ih osim sklonosti sladunjavom štivu krasi i, recimo, strpljivost mogli bi višestruko profitirati. “Bračni zaplet“ zaista jest ljubavna priča i to grandiozna, višeslojna i nevjerojatno životna, ali brak ovdje nije u prvom planu, on je tek provodni motiv koji se ispočetka javlja kroz literarne fascinacije likova da bi kasnije postao i dijelom njihovih života, na ovaj ili onaj način.
Madeleine je studentica književnosti koja piše diplomski rad na temu velikih ljubavnih romana Jane Austin i George Eliot, a i sama se suočava sa značajnim ljubavnim jadima. Zaljubljuje se u genijalca Leonarda, a njezin prijatelj Mitchell čitavo joj se vrijeme pokušava približiti uvjeren da bi njih dvoje trebali biti par. Kroz roman pratimo živote svih troje likova, njihovo odrastanje i sazrijevanje, njihova putovanja (doslovna i metaforična), a svakim se novim retkom Eugenides predstavlja kao vrhunski pisac, jedan od rijetkih, onaj koji sasvim plastično uspijeva dočarati i ono što sasvim sigurno nije imao prilike sam iskusiti.
U ljubavnim romanima emocije su glavni pokretači radnje, a ovdje je dio tih emocija rezerviran za osobe, a drugi dio za – knjige. Iz ovog fascinantnog romana možete doznati mnogošto o tome kako voljeti i o tome može li se iz knjiga išta naučiti o ljubavi. Takvih lekcija nikada dovoljno.
Anthony Doerr: Svjetlo koje ne vidimo (Profil knjiga, 2014.)
Zaista su prava rijetkost knjige koje mogu podjednako oduševiti književne sladokusce kao i one koji čitaju rijetko, tek tako da prekrate vrijeme. “Svjetlo koje ne vidimo“ jedna je od takvih, fascinantan roman koji će vas potpuno obuzeti već nakon prvih desetak stranica i koji će, dok ćete ga čitati, u potpunosti postati dio vašeg života, važan i stvaran kao hrana ili voda, potpuno nezaobilazan.
Glavni su likovi romana slijepa djevojčica Marie-Laure i dječak Werner. Ona živi s ocem nedaleko od Prirodoslovnog muzeja u Parizu, a nakon što nacisti uđu u glavni grad, bježe stricu u sjevernu Francusku u grad Saint-Malo. Ona ne zna da njezin otac sa sobom nosi ukleti dijamant koji nikako ne smije pasti nacistima u ruke. Werner je pak siroče, zaljubljenik u radio i tehnologiju, kojega njegovi talenti dovedu do prilike da postane dio surove Hitlerove mladeži. Ratni put ga dovodi u Saint-Malo gdje se njegova sudbina isprepliće sa sudbinom Marie-Laure.
Beskrajno dirljiv i strašno nježan, ali nikada patetičan, ovo je roman pisam finim, poetskim stilom koji tekst ne opterećuje već ga, upravo suprotno, obogaćuje i čini lepršavim i prekrasno pitkim. Ovo je knjiga u koju ćete se lako zaljubiti, ona će vas podsjetiti zašto je život čudesan i koliko je zapravo neobično da su nam takvi podsjetnici uopće potrebni.
