Glumica Daria Lorenci (33) proživljava najljepše trenutke u životu: u sedmom je mjesecu trudnoće, čeka blizance, i uz nju je njezin godinu dana mlađi odabranik, menadžer u T-comu Emil Flatz. Budući roditelji i njihova desetogodišnja labradorica nedavno su se uselili u stan koji s mnogo ljubavi zajedno uređuju.
Klincima su već odabrali imena – dječak će se zvati Mak, a curica Dija (ime, koje znači svjetlost, pronašli su na internetu). Zvijezdu filmova “Oprosti za kung-fu” i “Iza stakla” najesen čeka premijera “Neka ostane među nama” redatelja Rajka Grlića, a pola godine nakon što rodi, vratit će se na posao. No, u životu sretne i zadovoljne buduće majke nije uvijek sve bilo tako idilično.
Sa 16 godina, naime, oboljela je od anoreksije i ta je drama trajala do kraja studija. Premda većina njoj bliskih osoba zna sve o njezinoj bolesti, o tom je mučnom razdoblju odlučila progovoriti u medijima nakon što su je nazvali iz trgovačkog lanca dm i pozvali da se uključi u humanitarnu akciju Ti si ti si ti – inicijativa za životno samopouzdanje. Riječ je projektu koji su pokrenuli violončelistica Ana Rucner i dm, a prihod je namijenjen osnivanju multidisciplinarnog centra za psihološku pomoć i liječenje poremećaja u prehrani pri Klinici za psihološku medicinu KBC-a Zagreb. Ana Rucner održat će koncerte, 8. lipnja na zagrebačkoj Šalati, i 1. srpnja, u sklopu Splitskog festivala, a dm će tijekom svibnja prikupljati novac prodajom proizvoda Dove, Nivea, L’Oreal, Garnier, H&S, Gillette i drugih (od prodaje svakog proizvoda izdvajat će se kuna).
– Iskustvo nas koji smo preboljeli anoreksiju ili bulimiju dragocjeno je za svaku bolesnu djevojku i ženu. U našim pričama one prepoznaju sebe, osjećaju da nisu same i neshvaćene i, što je najvažnije, vide nadu: ako smo mi uspjele ozdraviti, onda mogu i one – kaže Daria Lorenci, koju je većina prijatelja pitala strahuje li da bi joj se bolest u trudnoći mogla vratiti.
– Debljanje u trudnoći može biti okidač za povratak bolesti, no ja niti u jednom trenutku nisam pomislila da bi mi se to moglo dogoditi. A dosad sam dobila 16 kilograma. Anoreksija je vrlo teška i složena bolest, ali ja sam imala sreću: izvukla sam se prije kronične faze koja često završava smrću – kaže Daria Lorenci, koja se razboljela nakon što je iz rodnog Sarajeva s djedom i bakom, Nadom i Vjekoslavom Odićem, došla u Zagreb. Bilo je to 3. travnja 1992., deset dana prije nego što će navršiti 16 godina, i tri dana prije prvog bombardiranja Sarajeva.
Njezini roditelji, TV redatelj Emir Saltagić i Danijela Turkalj, dokumentaristica na sarajevskoj televiziji, ostali su u Sarajevu.
– Sve do rata imala sam normalan život: plesala sam klasični, a potom i moderni balet, trenirala atletiku, izlazila sam s prijateljicama, zaljubljivala se… No, preko noći sve se promijenilo, došla sam u novu sredinu, bez roditelja, upisala se u novu školu u kojoj nikog nisam poznavala. Netko bi drugi na toliki stres reagirao drukčije, a ja sam reagirala prejedanjem te potom izgladnjivanjem – priča Daria, koja se u prva dva mjeseca udebljala deset kilograma. Kad danas gleda fotografije iz tog vremena, kaže da je zapravo izgledala dobro. No, tada se samoj sebi činila užasno debela i, odlučivši smršavjeti, najprije prestala jesti meso (vegetarijanka je bila do prije nekoliko godina), potom je izbacila šećer, slatkiše i kolače, pa kruh. Svakodnevno je smanjivala porcije.
Ubrzo su joj se dnevni obroci sveli na jabuku, jogurt i grickanje slanih štapića. I za nekoliko mjeseci bila je lakša za 22 kilograma: bila je visoka 172 centimetra i težila samo 48 kilograma. Tada je izgubila i menstruaciju. – Kako bih ostala mršava, počela sam opsesivno vježbati. Činilo mi se da sam puna energije, a to je zapravo bila nezdrava energija koja je trošila moje zdrave resurse. Tako su mi stradali živci, postala sam razdražljiva, plačljiva, izgubila sam san. U gimnaziji sam i dalje bila dobra učenica, no, moj se život sveo na računanje unosa i trošenja kalorija. Išla sam na aerobiku, mnogo sam hodala i trčala, sve zato da što više smršavim. A pritom sam stalno mislila na hranu – priča Daria Lorenci. Baka je bila veoma zabrinuta, u školi su vidjeli da naglo gubi kilograme. No, sva dobronamjerna upozorenja da mora više jesti Daria je odbacivala, negirajući da ima problema s težinom.
– Osobi oboljeloj od anoreksije ne smijete govoriti da jede i da bi trebala biti deblja. Jer, u pozadini tog izgladnjivanja je osjećaj velike nesigurnosti, nesreće, osamljenosti te potreba da drugi vide kako je vama teško. I drugi zaista primjećuju da kopnite iz dana u dan, vi dobivate željenu pažnju, no koliko god vam to godi, s druge strane se plašite da će vas natjerati da jedete. A onda ćete se udebljati i izgubiti tu pažnju, koju vam je priskrbio izgladnjeli izgled – priča Daria Lorenci, dodajući da je imala sreću što je na vrijeme shvatila da je bolesna.
– Jedva sam hodala – prisjeća se – gubila sam dah, nisam mogla spavati, osjećala sam konstantan pritisak u glavi, stalno sam pazila koliko sam pojela, brojila zalogaje… No, pri pogledu u ogledalo nisam, srećom, vidjela djevojku koja mora još smršaviti nego – kostur. To je bila sretna okolnost, pokazatelj da nisam prešla u zadnju, kroničnu fazu anoreksije, koja bi mi ugrozila život i u kojoj se do mene više ne bi moglo doći.
Gluma kao terapija
Profesori u školi sve su pripisivali ratnim strahotama, brizi za roditelje i pubertetu. Baka se pomirila s time da njezina unuka izbjegava obroke, a roditeljima, koji su još bili u Sarajevu, ništa nisu govorile. Sve do jednog telefonskog razgovora kad sam mami rekla da mi je veoma loše. I da ću, ne dođe li iz Sarajeva, posve prestati jesti. Danas mi je tek jasno kakav sam joj šok priredila. Iz Sarajeva je u to vrijeme bilo nemoguće izići, granatirali su ga svakodnevno, ona i tata su imali radnu obvezu, nitko nije znao hoće li dočekati sutra. No, sredinom 1994., nakon dvije i pol godine rata, na dan kad sam polagala maturu, mama je uspjela izići iz Sarajeva. Bila sam u školi i žurila se da što prije napišem test. Predala sam ga prva i otrčala kući. Kad je vidjela kako izgledam, šokirala se: zagrlila me i obje smo plakale – priča Daria, kojoj je majčin povratak bio pozitivan šok, prvi poticaj na putu prema izlječenju. Majčin dolazak, potom upis na zagrebačku Akademiju dramske umjetnosti i prva velika ljubav – sa slovenskim redateljem Jernejem Lorencijem, za kojeg je bila i udana – Dariju su uspjeli izvući iz začaranog kruga.
Već prvi mjesec nakon majčinog dolaska dobila je nekoliko kilograma, no mjesečni ciklus joj se vratio tek nakon prve godine studija glume, kad je vratila svoju prijašnju težinu. Fizički se oporavila vrlo brzo, no psihički oporavak trajao je godinama. I dalje je bila opterećena time što i koliko jede, osjećala je grižnju savjesti kad bi “puno” pojela, loše je spavala. To je trajalo do kraja studija. – Danas shvaćam da je moj najveći problem bio kontrola situacije. Oko mene se sve raspadalo, nisam mogla svladati svakodnevni strah za roditelje, emocije, kaos u kojem sam se našla zbog rata i unos hrane je bio jedino što sam mogla kontrolirati: odlučila bih pojesti jednu mrkvu i jednu brokulu i to bi mi davalo osjećaj da vladam situacijom. Ponekad bih pomislila da odem potražiti stručnu pomoć, no odustala bih, uvjerena da mi nitko ne može pomoći.
Danas razmišljam drukčije. Da se mom djetetu ili bilo kome iz moje blizine takvo što dogodi, odmah bih ga odvela psihijatru. Drago mi je što će se osnovati taj centar, da djevojke imaju mjesto gdje će im stručnjaci pomoći. To je bolest, i tako je treba tretirati. Ja sam imala sreću da se bavim glumom, koja me posve zaokupila i zahvaljujući kojoj sam mogla izbaciti sve iz sebe. I ona, poput drugih umjetnosti, može biti terapeutska. Gluma je nadjačala moju zaokupljenost hranom – kaže glumica koja danas jede sve, od pečene puretine, piletine i krumpira do povrća na lešo, miso-juhe, tofu sira i riže. U svemu joj je, kaže, mnogo pomogla i makrobiotika: na tečajevima kuhanja hranu je opet prihvatila kao prijatelja.
Snježana Dragojević Harapin
