Iako je tavanski stan rukometnog reprezentativca Vedrana Zrnića (30) i njegove supruge Lane (31) u središtu Zagreba, u njemu je vrlo tiho i mirno. Nalazi se u dvorišnoj zgradi izgrađenoj potkraj 19. stoljeća, podalje od ulice, pa do bračnog para i njihove dvoipolgodišnje kćeri Tonje ne dopiru gradska vreva i škripa tramvaja.
No, zato svakog dana, točno u podne, dobro čuju top s nedaleke kule Lotrščak, od čijeg gromoglasnog zvuka uvijek protrnu. Rukometaš i njegova supruga, koji su 7. srpnja proslavili četvrtu godišnjicu braka, deset mjeseci borave u njemačkom gradiću Gummersbachu, za čiji istoimeni klub on igra, pa su se od podnevnog gradskog rituala malo odviknuli.
S druge strane, taj zvuk nose sa sobom kao “uspomenu” kad se potkraj ljeta vrate u Njemačku, jer im nedostaje. Podsjeća ih na dom, na rodni grad, na trenutke dokolice, i priželjkuju ga barem na trenutak čuti u gradiću koji živi za rukomet, gdje je naš reprezentativac prava zvijezda. – Odrasla sam u ovoj zgradi u centru Zagreba, u kojoj moji roditelji, samo kat niže, imaju stan. Kao djevojčica često sam se iskradala na tavan, penjala se po paučinom prekrivenim gredama, zavirivala u odbačene drvene sanduke pune starudije… Obožavala sam taj prostor. Pucanj topa u podne i uspaničen lepet krila golubova dodatno bi naglasili misterioznu atmosferu tavana u kojoj sam uživala. Desetak godina kasnije, poželjela sam ga preurediti u svoj dom – ispričala je Lana Zrnić, bivša višestruka prvakinja Hrvatske u karateu i diplomantica Američkog koledža menadžmenta i tehnologije u Dubrovniku, tijekom boravka u rodnom gradu, kad je, sa svojim suprugom, novinarima Glorije otvorila vrata svojeg doma.
Želju je počela ostvarivati prije sedam godina, kad je krenula s uređenjem. Tada se uvjerila da se iza “misteriozne atmosfere” koja ju je nekad privlačila tavanu, krila zapuštenost. Dio nosivih greda trebalo je zamijeniti jer se na tavanu nekad nalazila “veškuhinja”, u kojoj su stanari iskuhavali rublje, pa su – natopljene vlagom – počele trunuti. Trebalo je zamijeniti i pod. Spletom okolnosti veći dio posla pao je na leđa Lane Zrnić.
Naime, rukometaš je te, 2003., igrao u klubu Gorenje iz slovenskog Velenja pa joj je pomagao samo kad u klubu nije imao obveza, što je bilo rijetko. No, zato je tu bio Lanin tata Ivica Susović, tehnički direktor Zagrebačkog kazališta lutaka i spretan “kućni meštar” koji je nadzirao sve radove kad mu kćeri nije bilo u Zagrebu. U ostale, pak, dane, s radnicima je bila ona jer je htjela sudjelovati u svim etapama preuređenja tavana. – Najgore je bilo mijenjati krovište. Upravo kad su “građevinci” koje smo angažirali skinuli dotrajale crjepove i uklonili stare grede, prolomio se pljusak. Bio je to lipanj 2003., veoma topao i do tog trenutka bez kapi kiše. Pljusak nije bio najavljen u vremenskoj prognozi, inače se ne bismo upuštali u to. Kiša je odgodila radove za nekoliko dana – govori bivša šampionka u karateu.
Uređenje se “rastegnulo” na godinu dana, a u stan od 68 četvornih metara s terasom od 30 “kvadrata”, uselili su se početkom 2004. Sastoji se od velikog dnevnog boravka spojenog s kuhinjom, spavaće sobe, sobe njihove kćerkice Tonje, kupaonice te galerije smještene iznad dnevnog boravka.Iskorišten je svaki centimetar slobodnog prostora.
Primjerice, rukometašu i njegovoj supruzi galerija služi kao radna soba, ali i kao prostorija za goste: ondje je upravo toliko mjesta da su mogli postaviti radni stol s računalom te dvosjed koji se može razvući. Svaka udubina u zidovima iskorištena je – kao mala niša za ukrasne predmete, za smještaj knjiga. Čak je i čelična kasa s kraja 19. stoljeća, koju im je darovao Lanin otac, prenamijenjena u spremište za vina. – Najljepša prostorija u stanu je Tonjina soba, čiji je namještaj po mjeri izradio Lanin otac. U Ikei smo kupili samo krevetić. Jedva smo ga uspjeli ugurati u sobicu – veli rukometaš, koji obožava njihovu terasu jer je, kaže, kao stvorena da na njoj, uz kavicu i pecivo, započne dan. Pokraj njega se igra kćerkica, koja je rođena isti dan kad i on, 26. rujna. Prve je riječi izgovorila s nepunih godinu dana, a sad je vrlo aktivna i roditelji joj neprestano moraju smišljati nove zadatke. Tonja ima svoju metlu, ukrašenu krpenom lutkom, a mama ju je naučila da mete pod. Djevojčici je to zabavno, a njezinim roditeljima dobro dođe nekoliko minuta predaha. Malenu već sada uče da bude uredna i da se brine za svoje stvari, tako da Tonja svaki put kad joj to roditelji kažu, bez prigovora posprema svoje igračke.
Najljepše je s tatom
– Tonja želi iskoristiti svaki moj slobodni trenutak za igranje i maženje. Često sam na gostovanjima ili na velikim natjecanjima s reprezentacijom, a slobodan sam jedva mjesec dana godišnje. Trudim se nadoknaditi joj propušteno, pa kad sam kod kuće, na večer je ušuškam u krevet i čitam joj priče. To je naš mali ritual. Osim toga, ako između treninga stignem malo odspavati popodne, moja kći obvezno drijema sa mnom. Ne želi ni čuti da popodnevni spavanac “odradi” u svojem krevetiću – kaže rukometaš. Njegova supruga dodaje da su ljetos u Zagrebu zajedno proveli samo mjesec dana jer se on već potkraj srpnja morao vratiti na klupske pripreme u Gummersbach. Ona je s kćerkicom ostala u Zagrebu do početka rujna, kad su se avionom vratile u Njemačku. Teško je, kaže Lana Zrnić, u tako malo vremena “ugurati” odlazak na more, posjete prijateljima, obilazak rodbine. Uza sve to jedva stignu uživati u svojem stanu. I to joj teško pada. Toliko su truda uložili u njegovo uređenje, a koriste ga tako malo. – I u Njemačkoj imamo lijep stan, ali ga ne doživljavamo kao dom. To jednostavno nije to. Kad god smo u kupnji, ukrasni predmeti koje kupimo, poput golemog zidnog sata u kuhinji iz Ikee, uvijek su namijenjeni zagrebačkom stanu koji ima neku posebnu, toplu atmosferu. Možda će Vedran, kad mu za dvije godine istekne ugovor u Gummersbachu, igrati bliže Zagrebu? I tada ćemo, nadam se, više uživati u prostoru u kojem smo svoji, opušteni i sretni – kaže Lana Zrnić.
Tanja Vučičević