Napisala Kristinka Šćavina Snimio Igor Nobilo
Bila je to ljubav na prvi pogled – tim je riječima naša najbolja bacačica kladiva, 24-godišnja Ivana Brkljačić, opisala prvi kontakt s Budimpeštom, gradom u koji se preselila u veljači ove godine. Već je lani mnogo vremena provela na pripremama u mađarskom gradiću Szombathelyju, a definitivnom preseljenju u glavni grad Mađarske kumovala je činjenica da ondje žive njezini treneri. Da je to bila dobra odluka, Ivana je pokazala nedavno postignutim sjajnim rezultatima: najprije je na atletskom mitingu u Osaki osvojila prvo mjesto, a samo šest dana kasnije u katarskom gradu Dohi treće, oborivši pritom državni rekord, bacivši kladivo 74,62 metra. – Budimpešta je zaista prekrasna i ovdje sam se odlično snašla. Mnogo mi je pomogla moja najbolja prijateljica i partnerica na treningu Vera Begić, naša državna prvakinja u bacanju diska. Super mi je s njom otići do Starog grada, gdje uživamo u prekrasnom pogledu na Dunav i Peštu. No, kao pravu šopingholičarku, najviše me veseli posjet ulici Vaci, poznatoj po dućanima. Obožavam kupovati krpice, remenje te sitnice za kuhinju. Ipak, najslabija sam na torbice: dosad sam skupila kolekciju od šezdesetak komada – priznaje Ivana i dodaje da su cijene u Budimpešti slične onima u Zagrebu, kao i da su Mađari po mentalitetu u mnogočemu slični Hrvatima. Postoje samo dvije veće razlike: stanovnici Budimpešte su pomalo usporeni i ležerni, ali i mnogo liberalniji u muško-ženskim odnosima nego ljudi kod nas. Bingo Noćni život grada Ivana još nije istražila. Gotovo svaki dan, naime, ima po dva treninga od kojih svaki traje dva do tri sata, a nakon toga ima snage samo za odlazak u krevet. Prije spavanja obično malo gleda CNN i MTV, a u 22 sata je već u postelji. Kad je napeta, najbolje se opušta vožnjom po ulicama Budimpešte. – Dobra sam vozačica i bez svoje toyote corrole ne bih mogla živjeti. Dovoljno je reći da se, otkad sam se preselila, nijednom nisam vozila podzemnom željeznicom. U uživanju u vožnji me ne može spriječiti ni moja loša orijentacija, zbog koje često zalutam – veli Ivana, kojoj u Budimpešti najviše nedostaju mama Marija, tata Ivan i dvije godine mlađi brat Martin. Majka ju je dosad posjetila već nekoliko puta, a Ivana u Zagreb najčešće doleti avionom na jedan dan. Osim želje da vidi najmilije, razlog tome je – posjet frizeru. – Prije pola godine svoju prirodno crnu kosu obojila sam u smeđe i stavila svjetlije pramenove. Veoma mi se sviđa i ne usudim se eksperimentirati u budimpeštanskim frizerajima. Radije sjednem u avion i odletim do moje frizerke Renate u Zagreb – priznaje Ivana, kojoj je to prilika i da se barem malo poigra sa svojim maltezerom. Bingo joj u Budimpešti veoma nedostaje, ali je svjesna da se ovdje ne bi mogla brinuti o njemu. Zato su je kolege s treninga iznenadile akvarijem sa zlatnim ribicama, koje obožava. Na balkonu svog stana nedavno je posadila lijepe kate te kupila roštilj jer je velika ljubiteljica druženja uz dobru hranu. – Volim živjeti sama jer u nekim trenucima trebam samoću i privatnost, ali zato uživam u večerama koje često piređujem za prijatelje. Dobra sam kuharica, a okušala sam se čak i u specijalitetima meksičke i kineske kuhinje. Naravno, obožavam i mađarska jela, koja su dosta začinjena i pikantna, a najdraži mi je glasoviti mađarski gulaš – kaže Ivana. Njezina najbolja prijateljica opisuje je kao duhovitu i dobroćudnu osobu, kojoj su najveće mane prevelika iskrenost, impulzivnost, brzopletost te vječno kašnjenje. Također, velika je emotivka, tako da je porazi veoma pogađaju. – Najgore mi je bilo nakon Svjetskog prvenstva 2005. u Helsinkiju. Zbog lošeg rezultata pala sam u depresiju i prestala trenirati. To je nekako čuo zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, koji me nazvao i rekao: “Mala, da si se sutra nacrtala na stadionu.” Meni je to doista mnogo značilo i zahvalna sam mu na potpori – kaže Ivana, koja kao posebno lijepo iskustvo u karijeri pamti šest mjeseci provedenih 2003. u Americi. Iako su u medijima u to vrijeme izlazili napisi kako ona “vene od tuge” za Hrvatskom, nije bilo tako. Naime, Ivana za sebe kaže da je rođeni nomad, uvijek s kovčezima spakiranim za put i spremna na preseljenje u bilo koji dio svijeta. Uostalom, to potvrđuje njezina biografija: rođena je u njemačkom gradiću Villingen-Schwenningenu, a sa šest godina s roditeljima se preselila u Gospić, odakle su oni rodom. Početkom Domovinskog rata roditelji su je poslali nazad u Njemačku, baki i djedu, a 1993. cijela obitelj seli se u Zagreb. Otpust iz bolnice Ivana je sportsku karijeru započela s 11 godina, kad ju je otkrio trener Ivan Ivančić. Dosad je osvojila mnoga odličja: juniorska zlata na Svjetskom prvenstvu u Santiago de Chileu (2000.) i Kingstonu (2002.), zlatne medalje na Europskom zimskom bacačkom kupu u Mersinu (2005.) i Kupu Europe u Gavleu (2005.), srebro na Kupu Europe u Banskoj Bystrici (2006.)… Njezina radost zbog ovogodišnjih izvrsnih rezultata u Osaki i Dohi još je veća jer je iza Ivane privatno iznimno teška godina. Prvo je u svibnju 2006. raskinula zaruke s Puljaninom Frankom Klimanom, amaterskim borcem ultimate fighta, s kojim je u vezi bila dvije godine. Par je živio u Ivaninom zagrebačkom stanu, a već su i dogovorili datum vjenčanja – trebalo je to biti 23. rujna 2006. – Raskinula sam zaruke jer sam shvatila da ipak nismo jedno za drugo. Imamo različite životne ciljeve i bolje je za oboje da smo se na vrijeme razišli. Shvatila sam da je to ipak bila samo prolazna zaljubljenost, a ne prava ljubav. S Frankom sam ostala u dobrim odnosima i povremeno se čujemo telefonom – kaže Ivana, koja trenutačno nema dečka, a inače joj se sviđaju visoki, crni i mršavi muškarci, koji usto moraju biti pametni i duhoviti. Propalo vjenčanje nije bilo jedini “peh” koji je prošle godine pogodio našu kladivašicu. Tijekom cijele prošlogodišnje atletske sezone Ivana je, naime, osjećala jake bolove u želucu. Za sebe kaže da je osoba kojoj “sve emocije prolaze kroz želudac”, a kako inače boluje od gastritisa, mislila je da su bolovi od toga. No, pratilo ih je naglo mršavljenje, bez obzira na to što je jela kao i prije. – U samo nekoliko mjeseci izgubila sam 18 kilograma! Kad sam u rujnu napokon otišla na gastroskopiju, liječnici su utvrdili da je za sve kriva bakterija helicobacter pylari. Liječenje je trajalo tri mjeseca, a za to vrijeme morala sam trenirati slabijim tempom – priča Ivana. Srećom, nakon izlječenja brzo je vratila kilažu, koja je inače veoma važna za kladivašice. A kad je već mislila da je njezinim mukama kraj i da je pred njom uspješna sezona, u travnju ove godine dobila je teško trovanje želuca. S temperaturom od 40 stupnjeva završila je u bolnici, gdje su je pet dana liječili antibioticima, a dobivala je i infuzije. Iz bolnice su je pustili na vlastitu odgovornost jer je željela odmah nastaviti s treninzima i upornost joj se isplatila već u Osaki i Dohi. Nakon svega što je prošla, Ivana Brkljačić vrlo je ponosna na sebe, a ima i tri velike želje: da uđe u finale Svjetskog prvenstva koje se u kolovozu održava u Japanu, da položi sve ispite s prve godine studija komunikologije, koji je 2005. upisala u Zagrebu te da u rujnu, kad završi sezona, s bratom Martinom i njegovom djevojkom Idom otputuje na odmor u Puerto Rico.