INTERVJU: MAKSIM MRVICA

Naučio sam živjeti s gubitkom

Umjesto u koncertnoj, pijanist Maksim Mrvica svoju je hrvatsku turneju neplanirano započeo u – sportskoj dvorani. Samo dva dana prije nastupa 35-godišnjeg šibenskog glazbenika ispostavilo se, naime, da je krov riječkog Teatra Fenice u tako lošem stanju da bi se svakog trenutka mogao urušiti.

Stoga je dvosatni koncert – za koji su karte rasprodane do posljednjeg mjesta – održan u sportsko rekreacijskom Centru Zamet. Sa suprugom Anom i kćerkicom Leeloo (4) odsjeo je u opatijskom hotelu Milenij, a ondje je bio i njegov suradnik, rock-skladatelj Bob Young iz Londona, koji ga prati na gotovo svim svjetskim i domaćim turnejama. Njemu je s velikim zadovoljstvom pokazao najljepše opatijske parkove i vile, a dan ranije obišli su i Rijeku koju, kaže, poznaje kao svoj džep.

Kako se jedan Dalmatinac tako dobro snalazi na Kvarneru? – Tu su živjeli moja najbolja prijateljica, kuma i moj pokojni brat, pa sam na Kvarneru bio češće nego u Šibeniku. Dane bismo provodili u Opatiji, a večeri u Rijeci, koja ima odlične noćne klubove i barove. Kako još nisam bio vidio nedavno otvoreni riječki Terminal, zanimalo me kako izgleda pa smo nakon koncerta otišli tamo. Bilo je super, “zaglavili” smo do četiri ujutro.

Gdje je za vas pravi odmor? – Ljeti u Šibeniku, odnosno, na obližnjem otoku gdje imamo kuću, tri metra udaljenu od mora. Tamo doći iz centra Tokija ili Londona, to je prava bajka. Sada imamo i devet metara dug gliser, Zoom, za koji sam morao polagati ispit da bih ga mogao voziti. Opušta me sve što je vezano uz more.

Kamo izlazite?

– Volim ići u kino pa sam presretan otkako smo u Zagrebu jer stanujemo blizu jednog. Nema filma koji nisam pogledao, a najviše volim komedije.

Zašto ste uvijek u crnom? – To mi je imidž za koncerte, ali za dan odjenem i nešto svjetlije. Evo, danas su to bijela majica i traperice. Odnedavno nastupam u odijelima, i to Diorovim jer imaju uske i elegantne sakoe koji savršeno odgovaraju mojoj građi tijela

Koju glazbu volite slušati? – Klasičnu, osobito pijaniste poput Marte Argerich, Ive Pogorelića ili Eugena Indjića, ali i house te britanski pop, a glazbu najradije slušam na iPodu.

Surađujete li i dalje s Tončijem Huljićem? – Da, nakon tri godine stanke ponovno snimamo album – crossover pjesme u modernoj produkciji – i na njemu su četiri kompozicije Tončija Huljića.

Što biste željeli svirati, a još niste imali prilike? – Klavirski koncerti Sergeja Prokofjeva su remek-djela klavirske literature. Na žalost, nisam svirao niti jedan, a u ovom periodu života to si ne mogu priuštiti. Na primjer, njegov drugi ili treći koncert toliko su zahtjevni da svakome od njih treba posvetiti najmanje pola godine rada i vježbanja da bi ih se svladalo. Ali, i to će doći na red.

Lani, u veljači, na Bjelolasici je u nesreći stradao vaš mlađi brat Slavko. Kako se danas nosite s tim gubitkom? – Pa, nije baš puno bolje. Jedino, naučio sam živjeti s tim.

Snježana Dragojević Harapin

Pročitali ste skraćenu verziju intervjua. Cijeli intervju s Maksimom Mrvicom pročitajte u Gloriji br. 798, koja je na kioscima od 22. travnja.

Linker
09. kolovoz 2022 09:28