Zagrebačka glumica, rođena 1959. u Varaždinu, prije sedam godina odigrala je 11 uloga u predstavi ‘Hotel Babilon’, koju je za nju napisao suprug Miro Gavran, naš najizvođeniji suvremeni dramski pisac s kojim je osnovala putujuće kazalište, a sada je prihvatila njegov još žešći izazov: u monokomediji ‘Najluđa predstava na svijetu’, koju sama i režira, u sat i pol se preobražava u čak 12 ženskih i muških likova.
Što ste pomislili kad vam je muž predložio da odigrate dvanaest uloga? – Pomislila sam: “Želi me se riješiti bez tragova zločina”.
Jeste li imali posebne fizičke pripreme za taj napor? – Ovakva predstava ne može se iznijeti bez psihofizičke kondicije, no ja godinama triput tjedno idem na fitness. Čija je ideja bila da predstavu vi i režirate? – Ideja je bila moja. Željela sam sve napraviti po svome.
Koliko je fizički naporno ući ‘u kožu’ tolikih likova? – Jako naporno: po predstavi izgubim oko jedan kilogram. Problem je samo što sutradan to nadoknadim.
Prijeti li vam još uvijek suprug rastavom ako se udebljate? – Kad sam se udala za njega, rekao mi je da neće imati moralnih obveza prema meni kad prijeđem 60 kilograma. Srećom, kad sam prešla 60 kilograma, granicu je pomaknuo na 65, a ja sam još daleko od te brojke.
Koje su prednosti života s kućnim piscem i posjedovanja obiteljskog kazališta Teatar Gavran? – Prednost je to što uz sebe imate osobu s kojom možete razgovarati o kazalištu te što sami biramo s kim ćemo raditi. To se, navodno, zove sloboda.
Hoće li u nekom komadu uskoro s vama glumiti i sin, student glume? – Nisam sigurna. Vidim da Jakov, koji ima 21 godinu, a studira u Osijeku, ima puno ideja, ali tko zna što će nam donijeti budućnost.
Opisuje li vaš suprug u svojim djelima vaše obiteljske ili bračne zgode? – I te kako, ali samo u komedijama. Ne pita me za dopuštenje, ponaša se kao slobodan čovjek. Kako uvijek piše mrvu pozitivnije o ženama negoli o muškarcima sve mu oprostim. Kad s mužem radite na nekoj predstavi, jeste li jedno prema drugom stroži? – Uporni smo u obrani stavova, ali i popustljivi. To je nešto poput manično-depresivnog ludila. Nikad nam nije dosadno. Istinski uživamo raditi skupa. Čega ste se zbog karijere morali odreći? – Ljenčarenja.
Kako reagirate kad vam kolega ili kolegica “zabodu nož u leđa”? – Trčim na traumu, a potom u trgovini kupim set noževa za osvetu. Već ste 22 godine u braku: koliko je bilo kriznih? – Krizna je bila samo prva: nikako se nismo mogli usuglasiti tko koga više voli i tko ima pravo. Kad se tada nismo rastali, nećemo nikada.
Tko u vašem domu kuha jutarnju kavu? – Nitko, odemo u kafić na Dobrom dolu da nam drugi skuhaju.
A tko najčešće priprema ručak i pere suđe? – U pravilu ja kuham, jer to volim, a neskromno govoreći, to znam i raditi. Miro sprema suđe u mašinu. Jedemo oboje.
Tko je bolji organizator kućanskih poslova? – Nema tu boljeg i goreg: ja sam jedna i neprikosnovena. Ima li suprug strpljenja s vama ići u shopping? – Ma kakvi – u dućane ulazi samo pod prijetnjom rastave. Uz uloge koje je pisao za vas, koji su vam suprugovi darovi također dragi? – Cvijeće. Jeste li ikad prisluškivali suprugov telefonski razgovor ili mu čitali poštu? – Nema ništa ljepše od toga. Nijedna žena na ovome svijetu ne može odoljeti radoznalosti i sumnji. Muževe treba držati na oku.
Okrenete li se na ulici za mladim, zgodnim muškarcem? – Zašto samo za mladima?! Što fali lijepim starijim muškarcima? Što nikad ne biste oprostili? – Neoprostive postupke i pretjeranu iskrenost prema meni. Biste li se radije našli u Bermudskom ili bračnom trokutu? – U Bermudskom. U njemu su barem neki spasili glavu.
Vjerujete li kremama protiv bora? – Vjerujem – sve dok ih ne isprobam.
Koje biste tri stvari ponijeli na pusti otok? – Krevet, jastuk i pokrivač.
Ne uspijete li lijepom riječju otvoriti željezna vrata, što ćete poduzeti? – Gurnut ću ih nogom. Ako ne ide niti tako, uzimam dinamit.
U čemu znate pretjerati? – U radu.
Jagoda Zamoda