Moji domaćini jako me cijene. Osigurali su mi luksuzan smještaj u hotelu, imam vlastitog vozača i osobnog liječnika, na raspolaganju mi je i avion kojim letim s jednog kraja na drugi te najmnogoljudnije zemlje svijeta kako bih pronašao najtalentiranije igrače, tako da se u Shanghaiju stvarno osjećam kao kod kuće. Jedino se moram požaliti na jednu sitnicu – po mojim mjerilima ponuda slatkiša je vrlo oskudna – kaže Miroslav Ćiro Blažević (76), najtrofejniji hrvatski nogometni trener od kojeg Kinezi očekuju da njihovu reprezentaciju 2012. odvede na Olimpijske igre u London.
– Ovisan sam o čokoladama pa ih uvijek sa sobom nosim punu torbu. Moj pomoćnik Dražen Besek stalno me zbog toga zafrkava. No, promijenio je “ploču” nakon što smo nedavno, zbog nemira u Egiptu, bili “zatočeni” na aerodromu u Kairu. Svi letovi bili su otkazani, aerodromska zgrada bila je krcata putnicima, zalihe hrane brzo su se istopile, ali nas dvojica nismo gladovali zahvaljujući mojim čokoladama.
Trener svih trenera kaže da je Shanghai na neki način grad iz njegova djetinjstva. Kao osmogodišnjak je, naime, u travničkom Hrvatskom domu svirao na gitari i otpjevao pjesmu o Shanghaiju. Sanjario je da će jednog dana posjetiti taj grad, ali kad je 1990. prvi put došao u Kinu s francuskim klubom Nantes, čiji je tada bio trener, boravio je u Pekingu. Dvanaest godina kasnije opet je bio u Pekingu s iranskom reprezentacijom. Shanghaija se dokopao potkraj prosinca 2009. kad je postao trener kluba Shanghai Shenhua. A nakon što je lani u prosincu prihvatio izborničko mjesto olimpijske reprezentacije, samo je još malo produljio svoj boravak u tom gradu, u kojem je već pronašao svoja mala zadovoljstva. Kao što su, primjerice, šangajske okruglice.
– Kad sam ih prvi put naručio, očekivao sam nešto poput naših knedli sa šljivama. Ali donijeli su mi nekakve slatkasto-gorkaste okruglice punjene mesom. Najprije sam se namrštio, ali moram priznati da su bile odlične. Jeo sam ih i nedavno u restoranu Asia u Zagrebu, na dočeku kineske Nove godine. Otkako sam postao “Kinez”, tamo često odem na ručak, jer vlasnica sve začine donosi iz Kine i hrana je uistinu izvanredna.
Nema mjesta na kugli zemaljskoj gdje Miroslav Ćiro Blažević nije bio te kušao najprobranije delicije. Ali ma gdje bio, uvijek je naglašavao da su mu najdraža jela koja mu je u rodnom Travniku kuhala mama Kata. Njezinih štanglica, puslica, tufahija, urmašica i baklava, za koje je sama radila “jufke”, često se sjeti s nostalgijom. Baš kao i palačinki koje je i sam pokušao napraviti prema njezinom receptu, ali nije uspio. Ali ga zato mirisne kineske palačinke podsjećaju na majčine.
– Na žalost, mirisi iz kuhinje za mene su uglavnom lijepa sjećanja. Moj život su putovanja, hoteli i restorani. Ali ne žalim se, jer to volim. A i uvijek pronađem dobre restorane. Volim ribu, škampe i voće, a Kina je za sve to pravi raj.
Probao sam i neke šljive, trešnje i orahe koje dosad nisam ni vidio. Za doručak obično pojedem samo jabuku, iako me liječnik uvjerava da je to, a ne večera, najvažniji obrok i da ga ne smijem preskakati. A kad pomislim na čokoladu, “navalim” na kineske knedle punjene orasima i medom. Možda sam zato i “natukao” pet kilograma viška. No, brzo ću ih skinuti treningom.
Snježana Dragojević Harapin