INTERVJU

Miro Ungar: Cure su šizile za mnom kao za Beatlesima

Jedna kolegica Mire Ungara svojedobno je pjevala “godine nisu važne”, a četiri desetljeća poslije on sam živi je dokaz tih stihova. Vitalni 75- godišnjak, prošle je sezone majstorski plesao u HTV-ovoj emisiji ‘Ples sa zvijezdama’, a što se pjevačkih nastupa tiče – tu je neumoran. Polovinom veljače nastupao je u njemačkom gradu Bautzenu, pedesetak kilometara udaljenom od Dresdena, na nostalgičnom gala koncertu pjevačkih zvijezda nekadašnjeg DDR-a, zajedno s pjevačicama Dagmar Frederic (66) i Elke Martens (56), a prošlog ponedjeljka, 20. veljače, proslavio je 55 godina karijere koncertom u Hrvatskom glazbenom zavodu.

Kako je publika svojedobno prihvatila muški kvartet? – Bio je svima osvježenje. Doduše, postojali su i prije muški sastavi, poput dalmatinskih klapa, u Dalmaciji, ali nisu imali mogućnost medijskog eksponiranja kad nije bilo televizije. Kvartet 4M bio je prva muška “klapa” koja je nastupila na televiziji, s njezinim rođenjem, u proljeće 1958.

Kažu da ste slovili kao veliki Don Juan? – Ne samo ja. I Ivica Krajač je bio naočit dečko, koji se curama lijepio za oči. Bili smo mladi, zgodni, “priča grada” – jer smo stvorili nešto novo i originalno. Kad se sjetim da smo sva četvorica pjevali pred jednim jedinim mikrofonom, i izgledali kao “drvene Marije”, a danas svaki pjevač ne da ima svoj mikrofon, nego ga ne mora ni držati u ruci. Mi smo bili preteča boy bendova, koji su se pojavili devedesetih.

Tada nisu postojale društvene mreže, kako su obožavateljice dolazile do vas? – Studirao sam glumu na Kazališnoj akademiji pa između predavanja, vježbi i proba s kvartetom nisam baš imao vremena za obožavateljice. No, kako smo naglo postali popularni, pozivali su nas na sve moguće privatne zabave, žureve, kako smo ih tada zvali, gdje su dolazile djevojke naše generacije.

Koliko ste ostali u Kvartetu 4M? – Deset godina, do 1967. Onda sam krenuo u Pariz i tamo sam počeo graditi karijeru. Na francuskom jeziku sam snimio pet ploča, ali pod pseudonimom Tim Twinkleberry jer je diskokuća Barclay u Parizu inzistirala na imenu s anglosaksonskim prizvukom.

Što je odlučilo o odlasku u Pariz? – Moja tadašnja supruga Tereza Kesovija je 1965. dobila angažman u Parizu, a ja sam tada bio u vojsci. Čim sam izašao, otišao sam za njom – emovci nisu funkcionirali jer je Krajač još bio u vojsci. U Parizu sam pjevao po kabareima dok konačno nisam 1967. potpisao ugovor s Barclayem. Pjevao sam stilom Toma Jonesa. Prvu francusku ploču snimio sam 1968. i u sljedećim godinama još četiri, nastupao sam u mnogim TV emisijama i sudjelovao na koncertima tadašnjih velikih francuskih zvijezda. U Francuskoj sam živio do 1974., kada sam se odlučio vratiti.

Željko Slunjski

Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Cijeli intervju intervju s Mirom Ungarom pročitajte u tiskanom broju Glorije (br.894) ili se pretplatite na PDF izdanje

Linker
25. rujan 2022 16:53