Kad se središtem Budimpešte razlijegnu stihovi pjesme “Ja sam gusar s Porporele, čuvam barke i brodove…”, nitko nije sretniji od dvogodišnje Iris Bošković, kćerkice Mihe Boškovića (27), našeg vaterpolskog reprezentativca i igrača mađarskog Vasasa. Mala Iris, naime, najviše voli kad se njezin tata, diplomirani teoretičar glazbe, s bazena vrati kući, u njihov prostrani stan u blizini središnje peštanske tržnice, pa sjedne za električni glasovir, te joj odsvira njezine najdraže dječje pjesmice iz repertoara zbora Mali raspjevani Dubrovnik. Na taj način naš proslavljeni sportaš i sam liječi nostalgiju za rodnim krajem, njegovim morem, suncem i ljudima koji mu na obalama Dunava najviše nedostaju.
Vizure Straduna, zidina Starog grada i Lovrijenca lani je zamijenio Budimskim dvorcem, Andraševom avenijom i Trgom heroja, a igra i zajedničko vrijeme s kćerkicom i suprugom Petrom (26), diplomiranom ekonomisticom, najbolji su mu odmor od napornih treninga i utakmica.
– Lijepo nam je i svi zajedno baš uživamo u Budimpešti: ni u jednom trenutku nisam požalio što sam lani za nastavak karijere odabrao Mađarsku. Presudili su kvaliteta života, ljepota grada, vrhunska momčad i financijski uvjeti. Sve je divno i krasno, jedino mi jezero Balaton ne može zamijeniti naše more. Uz najbolju volju ne mogu se prisiliti da se okupam u njemu, iako me suigrači stalno na to nagovaraju – govori Miho Bošković, kojem je ova godina iznimno uspješna.
U srpnju je s reprezentacijom na Svjetskom vaterpolskom prvenstvu u Shanghaiju osvojio brončanu medalju, a izabran je i u idealnu momčad prvenstva. Trenutačno sa svojim klubom kreće u lov na naslov europskih prvaka, a nominiran je i za najboljeg vaterpolista Europe u izboru predstavnika vaterpolskih saveza i sportskih novinara, koji završava 15. listopada. Tu je laskavu titulu već jednom osvojio, prije četiri godine.
– Teško ću ponovno do nagrade. Među petoricom nominiranih su i dva talijanska igrača, osvajači naslova svjetskih prvaka. U konačnici se uvijek mjeri i momčadski uspjeh, a ne samo kvaliteta pojedinca – nastavlja Miho Bošković, koji je u proteklu godinu i pol svladao osnove mađarskog jezika pa se već bez problema može sporazumijevati sa suigračima, u trgovinama, restoranima i na ulici. U tome mu je, uz dobru volju te mnogo rada i učenja, pomogao i njegov apsolutni sluh, jer mađarski jezik nema nikakvih dodirnih točaka s bilo kojim svjetskim jezikom.
– Kad smo tek bili stigli u grad, supruzi i meni prvih dana ništa nije bilo jasno, ni gdje rečenica počinje, ni gdje završava. Unatoč tome, ljepota grada nas je osvojila na prvi pogled: odmah nam je bilo jasno da je riječ o pravoj metropoli po mjeri čovjeka, gradu povijesti, umjetnosti i glazbe, koji je jednom bio centar svijeta – govori Miho Bošković, koji u Budimpešti posebno uživa u iznimnom repertoaru koncerata klasične glazbe, koje redovito posjećuje.
Ljubav prema umjetnosti, ali i vaterpolu, prenio mu je otac Jakša, profesor glazbe na dubrovačkoj srednjoj Umjetničkoj školi Luke Sorkočevića i bivši vratar Juga, zahvaljujući kojem je upoznao i suprugu Petru.
– Došla je u našu kuću na satove pjevanja: bila je najljepša djevojka koju sam u životu vidio – prisjeća se Miho Bošković, koji je s Petrom, pobjednicom hrvatskog izbora za Best Model of the World, prohodao prije sedam godina. Prije tri godine su se vjenčali, a preklani su dobili kćerkicu Iris.
Kruno Petrinović
Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Cijeli tekst o životu Mihe i Petre Bošković u Budimpešti pročitajte u tiskanom broju Glorije (br.874) ili se pretplatite na PDF izdanje