Marianne Faithfull (64), koja će 17. lipnja nastupiti u Zagrebu, gdje će uz Simfonijski orkestar HRT-a izvesti “Sedam smrtnih grijeha” Kurta Weila i Bertolta Brechta, britanska je glumica i pjevačica, koja je karijeru započela još šezdesetih godina prošlog stoljeća. Kći britanskog obavještajca i znanstvenika Roberta Glynna Faithfulla i austrijske barunice Eve von Sacher-Masoch Erisso, proslavila se pop folk pjesmom “As Tears Go By”, bila muza Rolling Stonesa koji su joj posvetili pjesme na albumu “Sticky Fingers” (za koji je i napisala “Sister Morphine”), bila u vezi s Mickom Jaggerom, smatrali su je ikonom stila…
Sedamdesetih je potonula u pakao droge, ali se izliječila od ovisnosti i vratila na scenu albumom “Broken English” iz 1979. i od tada ne prestaje raditi – i kao glumica i kao pjevačica. Snimila je nekoliko hvaljenih albuma, nastupala u Dublinu u “Prosjačkoj operi” Kurta Weila, skladatelja čija djela često izvodi, glumila je u filmu “Marie Antoinette” Sofije Coppole, 2007. bila nominirana za najbolju glumicu na festivalu u Berlinu za ulogu u filmu “Irina Palm”, u kojem joj je partner bio Miki Manojlović… Prije nekoliko mjeseci završila je dvogodišnju turneju za album “Easy Come, Easy Go”, i sad već priprema novi. Uoči njenog zagrebačkog koncerta razgovarali smo u Parizu, gradu u kojem živi barem nekoliko mjeseci godišnje, kad nije u svom drugom domu u Irskoj.
Što vas toliko privlači Kurtu Weilu i Bertoltu Brechtu da im se tako često vraćate? – Zaljubila sam se u to djelo još osamdesetih, kad me s njim upoznao američki producent Hal Willner koji je radio album “Lost In The Stars” posvećen Weilu, pa me pozvao da na njemu otpjevam pjesmu “Ballad Of The Soldier’s Wife”. U “Sedam smrtnih grijeha” najviše mi se sviđa kako je Brecht u libretu izokrenuo stvari. U toj operi, grijesi zapravo nisu grijesi, nego ljudske slabosti. Brecht je požudu prikazao kao ljubav, gnjev kao borbu za pravdu… Ima neku lakomislenu kvalitetu, ali je istovremeno jako ozbiljno. Zabavno je, ali i dramatično, a ponekad i jako tužno. Život nije jednostavan, niti crno bijeli i zato obožavam to djelo.
I vaša majka je u mladosti plesala u Weilovim baletima. Je li vam pričala o tome? – U djetinjstvu nije, vjerojatno nije htjela da i ja postanem boem poput nje. No, poslije sam saznala da je u Berlinu plesala u njegovim baletima i da se moj ujak, pisac Alexander von Sacher-Masoch, družio s Weilom i da su pili zajedno. Mislim da je moja majka pokušavala zaboraviti na taj dio svoga života.
S obzirom da ste nedavno rekali kako se morate pripremiti za mirovinu, zašto toliko radite? – Možda nisam osoba koja sama sebi može reći – dosta je! Razmišljam da 2014., kad ću već biti 50 godina na pozornicama, malo smanjim tempo. Ne znam ni sama otkuda mi toliko energije, no otkako sam prije četiri godine dobila rak, pazim na sebe, vježbam yogu, vodim računa o liniji… Istina, malo sam se udebljala u posljednje vrijeme, ali ne previše.
Jeste li se sad izliječili? – Imala sam sreću, jer je tumor otkriven rano, dok je bio samo mala kvržica. Nisam morala ići ni na kemoterapiju. Bolest me nije omela ni u čemu. Uostalom, uvijek sam bila odlučna. Kao djevojka nikad nisam maštala o vjenčanju i obitelji, nego o životu na pozornici.
Probili ste se rano, sredinom šezdesetih, zahvaljujući pjesmi “As Tears Go By”, koju su napisali Mick Jagger i Keith Richards. Kako ste ih upoznali? – Preko mog managera. Tih godina mi se pružila prilika da postanem pjevačica i ja sam je prihvatila objeručke, presretna što mogu otići od kuće i što ne moram studirati. Sad mi je žao zbog toga, jer sam se kasnije morala sama obrazovati. No, iako mi je pjesma “As Tears Go By” omogućila karijeru, na neki način sam je i zamrzila, jer mi je odredila život. Bila sam premlada za uspjeh. Umjesto na balove debitantica, ja sam išla na turneje, svaki dan nastupala u drugom gradu. Osjećala sam kao da sam izgubila djevojaštvo. A imala sam tako neobično i komplicirano, ali prekrasno djetinjstvo.
Kako ste započeli vezu s Mickom Jaggerom? – Upoznala sam ga još ranije, zbog pjesme “As Tears Go By. Oduvijek sam znala da mu se sviđam, ali se nisam obazirala na to. A onda, kad sam prekinula s Johnom, osjećala sam se jako nesigurnom. Tad se on pojavio, bio je ljubazan, pametan i jako bogat. Pomislila sam da će se moći brinuti za mene. I neko vrijeme jest.
Zašto Jagger nije htio priznati da ste vi napisali pjesmu “Sister Morphine”, pa ste se za autorska prava morali boriti na sudu? – To je logično. Micka sam ostavila, naljutila i povrijedila, a on ima veliki ego. Jako me volio i htio je da se promijenim. I ja sam voljela njega, ali manje. Nikad nisam htjela ništa žrtvovati zbog ljubavi. Ako funkcionira, super, ako ne, neću zbog toga sebe promijeniti.
Feđa Kalebić
Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Sve o životu Marianne Faithfull potražite u časopisu Gloria (br.805) ili se pretplatite na PDF izdanje