Dvadeset je godina prošlo otkako je strojarski tehničar iz Sarajeva Edin Dervišhalidović odlučio reći “zbogom” tvornici željeza i poslušati svoj unutarnji glas koji mu je cijelo vrijeme govorio da je njegova budućnost u glazbi. Ostaviti strojeve i malu, ali sigurnu, plaću te uploviti u estradne vode nije bio mali rizik – ali isplatio se.
Edin Dervišhalidović postao je Dino Merlin i ostvario impresivnu kantautorsku karijeru na području cijele bivše države: dosad je izdao deset studijskih i tri live albuma, koji su prodani u više od milijun primjeraka, 2000. je za pjesmu “Godinama”, koju je izvodio s Ivanom Banfić, osvojio Grand Prix Hrvatskog radijskog festivalu, Porina za pjesmu godine i nagradu za hit godine.
A sada je, nakon četiri godine stanke, snimio album “Ispočetka”, na kojem su četiri dueta – s Vesnom Zmijanac, Tonyjem Cetinskim, Harijem Varešanovićem i mladim sarajevskim pjevačem Eldinom Huseinbegovićem. – Netko mi je rekao da ovaj album zvuči kao djelo čovjeka koji je riješio sve probleme u životu. No, tako se samo čini – kaže 46-godišnji Dino Merlin.
Malo se zna o vašem privatnom životu: zašto obitelj toliko skrivate od medija? – Ne krijem ih, ali oni ne žive moj estradni život. Supruga Amela (45), arhitektica, meni je žena i majka moje djece. Kći Naida (22) upravo je upisala poslijediplomski studij na Oxfordu u Velikoj Britaniji, a sin Hamza (16) završio je drugi razred gimnazije. Naida je rođena kad sam počinjao karijeru i u djetinjstvu je doživjela sve – od neimaštine do, metaforički rečeno, “kavijara i šampanjca”. Navikla se na skroman život pa je njezin odgovor na moje pitanje – što da joj donesem iz Pariza ili New Yorka – uvijek: “Tata, hvala, imam sve, samo se što prije vrati kući”. Materijalno je ne zanima, za razliku od njezinog mlađeg brata. Kad se Hamza rodio, više nismo imali nikakvih egzistencijalnih problema i naviknuo se na to da mu Amela i ja priuštimo što god poželi. Kad njega pitam što mu treba, i ne čeka da završim rečenicu, već ima listu narudžbi.
O svojoj radničkoj prošlosti nikad javno niste govorili: kako je izgledao vaš životni put? – Dijete sam rastavljenih roditelja, a otac Abid i majka Fatima bili su radnici. Nakon što sam završio srednju strojarsku školu, zaljubio sam se u Amelu i s njom hodao pet godina prije nego što smo se vjenčali. Dan nakon vjenčanja dobio sam posao i sljedećih godina naporno radio kao metalski radnik, u sve tri tvorničke smjene, kako bih priskrbio za obitelj. Tada nisam ni sanjao da ću postati pjevač, iako me estrada oduvijek privlačila. Svašta sam prošao svih ovih godina, a samo je jedna stvar uvijek ista – moje vječno nastojanje da budem što bolji i da uspijem.
Za vas kažu da ste dosta praznovjerni i religiozni: je li to istina? – Nisam praznovjeran, ne odlazim gatarama, vidovnjacima i ne vjerujem u horoskope. Ali religiozan jesam, i to veoma. Pokušavam biti vjernik, a vjerovati znači oduprijeti se ništavilu. Naravno, kao vjernik nisam savršen, mislim da bih mogao biti bolji. Ja sam od onih ljudi koji svaki dan vjeruju i sumnjaju, dižu se i padaju, a tu vjeru nosim duboko u sebi: ne hvalim se time i ne vičem kako vjerujem u Alaha. Bit moje vjere jest da je ona privatna i intimna stvar, da je to ljubav prema Bogu, a ne strah od Boga.
Što vas je ponukalo na hadž, islamsko hodočašće na koje ste krenuli 1997.? – Svaki punoljetan i materijalno sposoban musliman dužan je barem jednom u životu obaviti hadž: to znači posjetiti sveta mjesta Meku i Medinu, gradove na Arapskom poluotoku. Tijekom hadža treba napraviti inventuru sam sa sobom, sve loše stvari iz prošlosti i poroke odbaciti, pokušati se očistiti od grijeha i postati krepostan. Obećanje samom sebi ondje dano treba ispuniti i ne ponavljati više stare pogreške. Dakle, početi ispočetka.
Koje su to pogreške i poroci za koje ste tražili Božji oprost? – To bi bila poduga lista i ne želim govoriti o tome.
Neki kažu da ste mnogo pili i da je alkohol vaš najveći porok?! – Ljudi svašta pričaju… Ali, neka moji poroci ostanu između mene i Boga.
Kako to da ste vi još 1995. dobili hrvatsko državljanstvo, što mnogim bosanskim glazbenicima koji godinama žive u Hrvatskoj – poput Ede Maajke – nije uspjelo? – Hrvatsku putovnicu sam dobio po članku 12. imigracijskog zakona kao kulturni javni djelatnik. I prije rata bio sam kantautor koji je punio zagrebački Dom sportova, bio sam poznat u bivšoj Jugoslaviji, i tu ne vidim ništa sporno. Ja to ne krijem, samo ne vidim razlog da se time trebam hvaliti.
Među prvima na estradi podvrgnuli ste se, još 1990., presađivanju kose: planirate li još koji estetski zahvat? – Podržavam sve blagodati koje nam donose nova dostignuća u životu i tehnologiji. Još sam kao mladić bio jako tužan što gubim kosu i kad mi se ukazala prilika da to promijenim u jednoj klinici u Danskoj, nisam oklijevao ni trenutka. Poslije toga nisam ništa više mijenjao u svom izgledu, ali ako bude potrebno – zašto ne?!
Od posljednjeg albuma, “Burek”, do novog, “Ispočetka”, prošle su četiri godine: što se u vašem životu promijenilo u tom razdoblju? – Život je u mojim godinama pomalo “administrativan”, ali uvijek se nađe ponešto za staviti u pjesmu. Inspirira me stvarni život, knjige koje čitam, filmovi koje gledam… Svašta sam doživio, puno toga vidio i sve to pretočio u stihove.
Koji vam je događaj bio najinspirativniji? – U jednu pjesmu prenio sam životnu priču svog prijatelja koji živi u Americi. Gledao sam ga s djevojkom, mislio sam da je Bog zbog takvog skladnog para stvorio ljubav, no, jednog dana mi se prijatelj javio i rekao da ga je ona ostavila, rekavši samo da ne želi s njim provesti život jer joj je postao – dosadan. Bio je u šoku, a i ja kad sam to čuo. Tada sam napisao pjesmu “Ispočetka” u kojoj kažem: “Ovo što imamo sad, sve od kolijevke pa do groba, uvijek je bila luksuzna roba. Ti ideali što s vremenom prijete da izblijede, kad čovjek i žena u ljubavi zajedno osijede”.
Nakon dvadeset godina i hita s Vesnom Zmijanac “Kad zamirišu jorgovani”, ponovno ste zajedno snimili duet: kako to? – Vesna je vrlo zanimljiva osoba. Kad smo se prije dvadeset godina prvi put sreli, ona je bila velika zvijezda, a ja na početku. Sad su mjesta zamijenjena, no sve je ove godine ona bila velik čovjek. No, nisam je zato pozvao da snimimo duet “Ispočetka”: Vesna naprosto ima jedinstven glas i nitko drugi tu pjesmu ne bi mogao bolje otpjevati. Vratio sam Vesnu, da tako kažem, u pogon i uživao sam u svakom trenutku naše ponovne suradnje.
Vesna Zmijanac je u beogradskim novinama izjavila da ste joj promijenili život, natjerali je da se promijeni, da smršavi i prestane se svakodnevno opijati: koliko u tome ima istine? – Vesna je dama, a damama se ne postavljaju uvjeti. Svi smo mi ipak samo ljudi, a ljudi nisu savršeni: u nekom trenutku svatko od nas može malo popustiti, izgubiti kontrolu nad volanom života. Iskreno, nisam ni znao kakve probleme ona ima. Samo sam želio da tu pjesmu otpjeva osoba koja će to učiniti najbolje.
Nakon dvadeset godina pomirili ste se sa svojim sugrađaninom Harijem Varešanovićem, s kojim ste izmijenili dosta teških riječi, i s njim snimili duet “Dabogda”. Kako ste prevladali sve nesuglasice? – Nisam primijetio da sam ikad izgovorio neku tešku riječ o Hariju. Priče o našem rivalstvu i obostranom nepodnošenju su, najblaže rečeno – pretjerane. Mi smo jednostavno drukčiji ljudi, različiti karakteri… Život bi, uostalom, bio dosadan da smo svi isti. No, njegov glas je prekrasan i zato sam ga želio na novom albumu. Ponudio sam mu suradnju i on je pristao. A ja sam mu na tome zahvalan.
Vedran Strukar