U jeku priprema za snimanje svog drugog filma “Visoka modna napetost” – za koji je napisao scenarij, a režirat će ga i producirati – zagrebački glumac i spisatelj Filip Šovagović (44) s monodramom “Stanje nacije” krenuo je na turneju po hrvatskim gradovima. Predstava koja govori o životu na dûg, što je svakodnevica mnogih hrvatskih građana, temelji se na Šovagovićevu osobnom iskustvu i njegovoj desetogodišnjoj agoniji vraćanja kredita bankama. Kad se riješio dugova, okrenuo je novu stranicu i u privatnom životu: iz Novog Čiča, gdje je pet godina živio samotnjački u drvenoj kući, vratio se mami, u obiteljsku kuću u središtu grada. To mu je nedavno, možda, i spasilo život: sin legendarnog glumca Fabijana Šovagovića te vječiti student glume i filmske režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, prošlog je mjeseca, zbog upale slijepog crijeva, završio na operacijskom stolu, ali se u bolnicu javio tek pošto su ga, nakon tri dana jakih bolova, na to “prisilili” članovi obitelji.
Predstavu ste nazvali “Stanje nacije”: kakvo je iz, vaše perspektive, stanje naše nacije? – Očito nije dobro. A najgore je ponosnim vlasnicima namjenskih i nenamjenskih kredita, koji žive u dužničkom ropstvu pa su, paradoksalno, prisiljeni uzimati nove kredite da bi pokrili dosadašnje. Za razliku od banaka, koje im samo umnožavaju kamate, ja im nudim nadu. Naime, kad dođete do dna, kad zbog nagomilanih dugova ne znate što i kako dalje, kad žive love nema ni za lijek, svi vas frendovi napuste, a jamci zamrze, to je točka preokreta. Govorim iz vlastitog iskustva, ljudi moraju shvatiti da ih jedna dobra ideja može spasiti. Na žalost, prestali su vjerovati u čuda, a to se mora promijeniti.
Temelji li se predstava na vašem osobnom iskustvu? – Da. Živio sam i bez love, i s gomilom dugova. Ovo drugo je malo teže i kompliciranije.
Kako je živjeti bez love? – Zapravo mi je tada bilo najbolje: nisam pušio, izlazio na kave, plaćao račune… Tijekom dvije godine moj je poštanski sandučić toliko nabubrio da je skoro eksplodirao. U njemu su se namnožile opomene, ovrhe, kamate na kamate… a ja sam ih uredno ignorirao. Priznajem, u prvoj fazi me hvatala panika: sanjao sam da računi lete i zabijaju mi se u tijelo poput oštrice noža. No, i to je prošlo. Tu i tamo tinja još poneki plamičak.
Kako ste zapali u probleme? – Među prvima sam dignuo nekoliko namjenskih i nenamjenskih kredita. Poput mnogih, previše sam se zaigrao, povjerovao sam u lažnu sliku svijeta u kojoj bih preko noći trebao imati sve: stan, vikendicu, grunt, dva automobila, tri kompjutora, četiri telefona… Na kraju sam skužio da mi ništa od toga ne treba, ni stan, ni kuća, ni auto, a kamoli vikendica ili grunt, koji umjesto mjesta užitka obično postanu skladište frustracija i bunar bez dna.
Tko vam je u toj situaciji najviše pomogao? – Najveću zahvalnost dugujem jamcima, kolegama Igoru Mešinu i Filipu Noli , s kojima sam ostao prijatelj i nakon mnogih vrlo nezgodnih situacija. Oni su, naime, bili prisiljeni plaćati moje rate, no to iskustvo nas je dodatno povezalo.
Je li vaše zaduživanje započelo s razvodom od supruge, liječnice Ruže Grizelj? – Stvar se zakuhala prije toga, još početkom devedesetih, a razmahala nakon razvoda 2000., kad sam počeo neuredno živjeti i tulumariti preko svake mjere… A tu su bili i ti krediti – iako po zakonu rate ne bi smjele premašiti trećinu primanja, banke pronalaze način kako da to zaobiđu. Čini mi se da naše društvo još ima velikih problema s naslijeđem socijalizma, odnosno, lažnom nadom da će kredite – kao nekad – “pojesti” inflacija. No, oni se danas vraćaju u punom iznosu, s velikim kamatama, a na takvu žrtvu mnogi nisu spremni.
Kako ste ponovno stali na noge? – Izvukao sam se radom. Počeo sam pisati, režirati, glumiti, smišljati projekte od kojih su mnogi uspjeli, a mnogi i nisu. No, oslobodio sam se straha od neuspjeha, što je preduvjet za uspjeh. Kad ste na dnu, zapravo je najbolje, to je idealna stvaralačka pozicija. Svi vam okrenu leđa pa imate dovoljno vremena da dobro razmislite o svemu. Osim toga, neponovljiv je osjećaj kad stvarno krenete od nule, pa od jedne kune napravite dvije, to je odlično. Kad sam se riješio glavnih dugova i u džepu pronašao novčanicu od deset kuna, nitko nije bio sretniji od mene.
Kruno Petrinović
Pročitali ste skraćeni intervju. Cijeli intervju s Filipom Šovagovićem pročitajte u tiskanom izdanju Glorije (br. 796) ili se pretplatite na PDF izdanje