Riječka glumica Leonora Surian (33), njezin brat Stefano i otac, operni pjevač Giorgio Surian (55), doputovali su u Japan 7. ožujka. Najprije su bili u Yokohami, gdje je Giorgio Surian imao nastup, a onda su se 10. ožujka preselili u Tokio. Leonora se silno veselila što će upoznati japansku prijestolnicu, a kako su već sutradan imali slobodan dan, odlučili su ga provesti u japanskom Disneylandu, dječjoj atrakciji do koje im je trebalo 40 minuta vožnje.
– Dočekalo nas je mnoštvo ljudi. Što me iznenadilo, jer je bio petak i radni dan, a ja sam mislila da Japanci stalno rade. No, to su uglavnom bili turisti kao i mi, samo iz Japana. Nije nam se dalo čekati u redu za ulaznice pa smo šetali po predivnom parku okruženom dvorcima iz bajki i restoranima. Oko 15 sati već smo bili gladni pa smo ipak zastali pred jednim restoranom. Ovaj put morali smo stati u red. I tada je počelo. Zemlja se najprije lagano zatresla, ali iz sekunde u sekundu trešnja je postajala sve jača i mi smo jedva uspjeli zadržati ravnotežu. No, nitko oko nas nije stvarao paniku. Samo sam vidjela blijeda i zaprepaštena, ali zapravo mirna lica. Bez strke i galame svi su se kao po dogovoru uputili prema središtu parka, pa smo ih i mi slijedili. No, nakon što smo prešli tih 20 metara, koliko nas je dijelilo da budemo sasvim izvan dometa okolnih zgrada, zemlja se ponovno snažno zatresla, drveće se počelo ljuljati kao za vrijeme oluje. Svi smo posjedali na pod i čekali da taj užas prođe.
A kad se napokon tlo smirilo, zavladala je sablasna tišina. Ali nismo bili mirni zadugo. Već za minutu, dvije uslijedio je još jedan potres jednake jačine, a zatim i treći… Sunca je u trenutku nestalo i počela je padati kiša.
U tom parku, koji mi se nije činio toliko velik, okupilo se desetak tisuća ljudi. Odnekud su se odjednom stvorili neki drugi ljudi, pretpostavljam zaposlenici u Disneylandu, koji su nam donosili kartone, najlonske vrećice da u njih zamotamo noge da nam cipele ne promoče, kišobrane, kišne kabanice te šatorsko krilo ispod kojeg smo na otvorenom bili zaštićeni od kiše. Oko 18 sati javljeno nam je da ćemo morati prespavati vani, zbog prometnog kolapsa na cestama prema Tokiju. Tada smo svi dobili i termodeke i otvorili su za nas sve restorane gdje smo se mogli smjestiti tu noć. Dobili smo šalicu tople riže, što nam je bio prvi obrok tog dana, kavu, čak i – kokice. Dali su nam besplatno sve što su imali. Nitko nije uzeo dvije zdjelice, ako neko dijete nije stiglo uzeti kokice, svi su mu dodavali… Takvu discipliniranost i solidarnost nikada nisam vidjela.
Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Više potresnom iskustvu Leonore Surian u Japanu pročitajte u tiskanom izdanju Glorije (br.846) ili se pretplatite na PDF izdanje.