EKSKLUZIVNO: PINK

Ja sam čudna djevojka

Američka pjevačica Pink (30), koja ovih dana na svjetskoj turneji promovira album “Funhouse”, tri noći zaredom nastupala je u Londonu. Njezine koncerte pratilo je dvadeset tisuća posjetitelja u rasprodanoj dvorani O2, a trinaest tisuća okupilo ih se na najvećim karaokama na svijetu, održanim na trgu Trafalgar, u organizaciji teleoperatera T-Mobile, za njihovu reklamnu kampanju Živjeti zajedno, na kojem je, osim Pink, sudjelovala i Nina Badrić.

Pink je snimila pet albuma i osvojila dvije nagrade Grammy, ali se za zvijezdu ponaša začuđujuće normalno. Otac, koji ju je uvijek ohrabrivao u želji da postane pjevačica, jer je i sam svirao gitaru i stalno slušao glazbu, jednom joj je rekao: “Uvijek budi vjerna sebi, jer ćeš tako imati najmanje problema u životu. Ljudi će znati na čemu su s tobom”. Pink je očito poslušala njegov savjet – doista djeluje i ponaša se poput djevojčice iz susjedstva. Istina, sudeći po njezinoj prošlosti i izgledu, ludo se odijeva i radi sitne nepodopštine, ali je susjedi ipak vole jer znaju da je u dubini duše draga i poštena osoba.

Jednom ste izjavili da se zgrozite kad vas netko oslovi pravim imenom – Alecia Beth Moore – ali i da se osjećate čudno kad vas zovu Pink. Zašto? – Sva se stresem kad me netko oslovi Alecia. Učini mi se da sam opet ondje odakle sam pobjegla. Doduše, priznajem da se osjećam čudno i kad me zovu Pink. Ne mislim da me određuje ime koje su mi dali roditelji, niti ono koje su mi drugi podarili mnogo kasnije. Ja sam vrlo čudna djevojka. Vaše umjetničko ime Pink u doslovnom prijevodu znači Ružičasta, a ta se boja veže uz ženstvenost.

U kojoj mjeri to ime odgovara vašem karakteru? – Tako su me nazvali prijatelji, no u mom slučaju nema romantičan prizvuk. Naime, dolazi iz gangsterskog filma “Reservoir Dogs” redatelja Quentina Tarantina. Jedan od glavnih junaka u tom filmu zove se Mr. Pink. Meni svako ime brzo dosadi, pa su mi nadimci omiljena zabava. Trenutačno mi je moj omiljeni nadimak Chichi Marie, koji su mi, opet, nadjenuli prijatelji.

Biste li sebe opisali kao buntovnicu? – Svakako. Od malih nogu imam pankerski mentalitet. Uvijek sam propitivala autoritete i suprotstavljala im se. Tko zna što bi se sa mnom dogodilo da nisam bila talentirana za glazbu. Odrasla sam uz punk, jer ga je slušao i moj otac. Jasno, moj se ukus mijenjao. Neko vrijeme sam, na primjer, bila luda za Bonom Jovijem. Željela sam se udati za njega kad odrastem. I moja pjevačka karijera obilježena je tim ranim glazbenim utjecajima. Premda prvenstveno pjevam o ljubavi, sebe više doživljavam kao rokericu nego kao pop-pjevačicu.

Jedna od vaših najpoznatijih pjesama “So What” posvećena je raspadu braka s Careyem Hartom, profesionalnim vozačem motociklističkih utrka. Jesu li točne priče da ste opet zajedno? – Prestali smo živjeti zajedno, a jedini razlog zašto se nismo razveli je taj što mrzim papirologiju. Naravno, to me nije spriječilo da se udam, ali se pravdam da smo taj dan oboje previše popili. I istina je, ponovno smo zajedno, jer smo shvatili da naši životi nemaju smisla ako smo razdvojeni.

Jeste li kreativniji kad ste sretni? – Bojim se da nisam. Tada sam kreativno posve beskorisna. Nesreća i bijes me više nadahnjuju, kao i većinu drugih glazbenika. Iznimka je Lionel Ritchie, sretnik koji piše prekrasne ljubavne balade. No, većina ljubavnih pjesama su baš ljigave. Kad bolje razmislim, tko uopće danas može biti sretan? Dovoljno je čuti dnevne vijesti. Ljudi koji vjeruju da su sretni, ne žele sagledati stvarnost, nego se skrivaju u svom malom umjetnom svijetu koji su sami sagradili.

Jednom ste izjavili da je bijes najprirodniji ljudski osjećaj. Mislite li još to isto? – Čini mi se da bijes neopravdano uživa loš imidž. Nema ničeg prirodnijeg nego biti bijesan. Pohađala sam tečaj “razotkrivajući bijes”, na kojem sam mnogo naučila. Ako izraziš bijes na primjeren način onda kad ga osjećaš, možeš se riješiti negativnih emocija bez da povrijediš druge osobe. I pjevačice koje mi se sviđaju – Amy Winehouse, Adele, Juliette Lewis – vjerojatno bi se složile s tim svjetonazorom.

Koliko vas je uspjeh promijenio? Pretvarate li se iz buntovnice u pjevačku divu? – Nipošto. Stalno se mijenjam, ali vjerujem da sam vjerna sebi. Meni brzo sve dosadi. Može li se reći da tetovaže svjedoče o raznim etapama u vašem životu? – To je točno. Tetoviram se od dvanaeste godine i tetovaže su poput poglavlja mog života, podsjećaju me na trenutke kad sam bila tužna ili vesela… Tetovaža na lijevoj ruci, na primjer, prikazuje mog omiljenog psa, koji je uginuo, ali je zbog te tetovaže na neki način još sa mnom. Najmilija mi je tetovaža na desnom zapešću, s izrekom “Sve se vraća”..

Aktivni ste u Udruzi za zaštitu životinja PETA. Što vas je potaknulo na taj angažman? – Životinje su bolje i iskrenije od ljudi. Tim me više pogađa činjenica da se ne mogu braniti, premda su žrtve neopisivih nasilja. Uvijek sam spašavala pse lutalice, sada ih imam četiri, ali ih ne vodim na turneju. Vrlo su razmaženi i uživaju doma pokraj bazena.

Mnoge zvijezde posvajaju napuštenu djecu. Jeste li i vi razmišljali o tome? – Apsolutno podržavam posvajanje djece. Činjenica da je nešto pomodno nipošto ne znači i da je loše. Divno je da napušteno dijete nađe dom. Mene, zasad, zadovoljava to što spašavam životinje. U svakom slučaju, životinja ti ne može odbrusiti.

Upravo ste na početku svjetske turneje. Što vam se više sviđa: biti kod kuće ili gotovo svake večeri spavati u drugom gradu? – I miran život i turneja imaju svoje prednosti. Kad sam doma, ulijenim se i živim polako. Viđam obitelj i prijatelje, uređujem svoj vrt, pripremam roštilj, idem na plažu… Sve mi to strahovito nedostaje dok sam na turneji, ali kad se vratim kući, nakon nekog vremena mi počnu nedostajati uzbuđenja koja doživljavam kad nastupam. Teško je uspostaviti ravnotežu. Svakoj osobi treba vlastiti prostor i vrijeme koje si posvećuju, ali ne previše.

Stignete li upoznati gradove u kojima nastupate? – Ne, jer mi se život na turneji sastoji od odlaska na stadion i povratka u hotel. Kad doista želim upoznati neki grad ili kulturu, posjetim ih kao turist. Upoznala sam i zavoljela Tursku, Dubai, dijelove Italije i Francuske. Moj je najmiliji grad definitivno Pariz. Ondje se zaista osjećam kao u vlastitoj kući. Imam omiljene kafiće, restorane i dućane sa sirevima. U njemu se mogu šetati bez ometanja, jer Francuzi nisu impresionirani zvijezdama. Željela bih kao turist posjetiti i Hrvatsku. Moja klavijaturistica je hrvatskog podrijetla i mnogo mi je pričala o vašoj zemlji. Jedva čekam doći.

Imate litvanske, irske i njemačke korijene. Koliko vas to određuje kao osobu? – Mnogo. To je dobra mješavina.

Zašto sudjelujete u kampanji T-Mobilea? – Volim karaoke. Kod kuće pjevamo karaoke na svakoj zabavi. Mada moram priznati da imam loš ukus. Bojim se da je pjesma “Nothing Compares To You” Sinead O’Connor jedina dobra pjesma koju pjevamo. No, karaoke su zabava za društvo, pa mi je bilo lijepo podijeliti pjesmu s tisućama Londončana na trgu Trafalgar.

Đurđa Milanović

Linker
05. prosinac 2022 08:05