Na Europskom prvenstvu u Rijeci, koje je završeno 14. prosinca, od plivanja se oprostio 32-godišnji Gordan Kožulj, jedan od naših najvećih plivača. Višestruki europski i svjetski prvak, koji je bezbroj puta rušio državne rekorde – najviše u disciplini 200 metara leđno – ostat će zapamćen i kao nosilac drugih titula: najzgodnijeg Hrvata i gay ikone naših prostora. Javnost ga prepoznaje i po mnogim reklamama: za Vindijine piliće Gavelino, mineralnu vodu Studenac, Toyotine automobile, mušku konfekciju Chevignon i Concept, Hypo Banku, Inu, Croatia osiguranje… Gordan Kožulj kaže da mu to već sad koristi više od diplome političke ekonomije s američkog sveučilišta u Berkeleyu.
U njegov mali stan kod zagrebačkog Autobusnog kolodvora u kojem živi sa 31-godišnjom suprugom Ivanom te četverogodišnjim sinom Lukom i dvoipolgodišnjim Tomom, ništa ne podsjeća na njegovu dugu i sjajnu sportsku karijeru. Sve medalje, pehari i drugi trofeji kod njegovih su roditelja, a njihovo mjesto zauzele su – igračke. Na dan snimanja, 6. prosinca, tu se našao i ogroman buket crvenih ruža – Gordanov dar supruzi Ivani za petu godišnjicu braka.
Što ste napravili u ponedjeljak ujutro kad ste se probudili sa spoznajom da ne morate ići na trening? – Ipak sam otišao na bazen jer bi moje povećano “sportsko” srce moglo patiti kad bih naglo prestao plivati. Još ću koji put nastupiti na lokalnim natjecanjima za svoj Hrvatski akademski plivački klub Mladost, no, ovo je definitivno “zbogom” reprezentaciji i službeni kraj moje 27-godišnje karijere. Od publike sam se oprostio na Europskom prvenstvu u Rijeci i nakon toga okrećem novu stranicu u životu. No, neću se dugo odmarati jer mi plivanje nije donijelo novac s kojim bih mogao ležati “na lovorikama”. Već od 1. siječnja trebao bih početi raditi.
Što, odnosno gdje? – Vidim se u mnogočemu jer sam sposoban, vrijedan, volim učiti i spreman sam na nove izazove. Iako zbog financijske krize nije pravi trenutak za promjenu karijere, optimist sam nakon nekoliko obavljenih razgovora za posao. Za jedan sam se već odlučio, ali još nisam potpisao ugovor pa ne bih o tome još želio govoriti. Riječ je o poslovnom konzaltingu.
Je li vam za taj posao poslužila diploma političke ekonomije s američkog sveučilišta u Berkeleyu? – Ne, jer bih s njom najbolje mogao raditi u diplomaciji, što sam uvijek priželjkivao, no nije mi se ukazala prilika. Osim toga, nostrifikacijom te diplome, koju sam dobio prije osam godina, zakinut sam: dok su oni koji su nešto slično diplomirali u Hrvatskoj višestupnici, ja sam dobio kvalifikaciju prvostupnika.
Kad se osvrnete na svoju plivačku karijeru, biste li – da se ponovno vratite na početke – sve ponovili? – Da mi je današnja pamet, sigurno bih manje griješio. Možda sam trebao ranije okončati karijeru, već nakon Olimpijade 2004., i zaposliti se, tako da više budem s obitelji i da budem materijalno sigurniji. Više bih bio uz obitelj, a danas bih imao manji osjećaj odgovornosti prema njima. San svakog sportaša je olimpijska medalja.
Vi ste sudjelovali na četiri olimpijade, a niti jednu niste osvojili. Jeste li razočarani? – To mi je, na žalost, ostao neostvareni san. I ja sam, kao svaki sportaš, na olimpijadu išao po medalju. Šanse sam imao u Sydneyu 2000. te četiri godine kasnije u Ateni, no to nisam iskoristio. Iako sam bio discipliniran, samo sam plivao, jeo i spavao, možda sam sve shvatio preemocionalno pa nisam mogao dati maksimum.
Koja vam je najdraža sportska nagrada? – Ponosan sam na naslov najboljeg sportaša Hrvatske po anketi sportskih novinara 1999., te tri godine kasnije po izboru Hrvatskog olimpijskog odbora.
A najljepši kompliment koji ste dobili? – Sada, kada sam u 33. godini, bez ikakvih radnih iskustava, išao na razgovore za posao, svi su redom davali do znanja da mogu pridonijeti njihovoj tvrtki. To je velika stvar, jer je mnogo uspješnih sportaša, ali malo onih koje bi netko zaposlio.
Koliko ste zaradili od sporta? – Od plivanja se ne može živjeti. Kao sportaš prve kategorije dobivao sam nekoliko stipendija – sveukupno 5000 kuna mjesečno. Da sam ovisio od toga, ne bih mogao preživjeti, ni biti kreditno sposoban. Sponzori su mi omogućili da se skrbim o obitelji dok se bavim sportom. Teren za sponzorske ugovore pripremio mi je otac 2000. na račun titule najboljeg sportaša 1999. Vindija me prva angažirala, a za nju i danas radim.
Koji od sponzorskih poslova posebno pamtite? – Prva reklama, za Vindijine jogurte, snimana je cijele noći u hladnoj vodi. Bazen Mladosti na Savi bio je netom napunjen vodom temperature od 16 stupnjeva. Uz to smo morali čekati mrak zbog najboljeg svjetla. Tad sam shvatio da je snimanje reklama ozbiljan i ne uvijek ugodan posao.
S obzirom na to da ste studirali i trenirali u Sjedinjenim Državama, je li vam ikad palo na pamet da zatražite američko državljanstvo? – Kada sam 2000. diplomirao na Berkeleyu, ozbiljno sam razmišljao da ostanem u Americi i ondje se zaposlim. No, Hrvatska mi je bila privlačnija zbog blizine roditelja i bolje kvalitete života. Neki moji znanci ostali su u Americi i dobro se snašli, neki ne. Sada se na kraju karijere pitam jesam li dobro odvagao.
Za naslovnicu Glorije ste 2000. – kao prvi i dosad jedini muškarac – snimljeni razgolićeni do pasa. Kako sad gledate na to? – Nije mi to bilo ništa neobično jer sam pola života proveo u kupaćim gaćicama.
Je li vam tko predlagao da se fotografirate goli? – Nije, ali prije nekoliko godina iz jednog časopisa su me zvali da im poziram za novogodišnju naslovnicu u boksericama sa slikom Djeda Mraza i s prskalicama u rukama. To me uvrijedilo, dovelo me do ruba plača: učinilo mi se da me rastežu kao gumu za žvakanje iako sam medijima uvijek bio pristupačan i kooperativan.
Jesu li vam teško padale depilacije: hoćete li sada naglo odlakaviti? – Kad se mi plivači brijemo žiletima skidamo i površinski sloj kože, i taj je postupak jednostavan i bezbolan. Brijanje u plivača ima i drugu svrhu: svaka dlaka je mala “antena”, a brijanjem se mozak rasterećuje od bezbrojnih informacija. Za natjecanja treba biti fokusiran, mi to kažemo biti “u zoni” ili “u tunelu”. No, s novim Speedo odijelima brijanje postaje manje bitno.
Je li vam ikad došlo da se ostavite plivanja? – Kao 15-godišnjak sam se sukobio s trenerom koji nije bio ni dobar stručnjak, niti dobra osoba. Ne bih ništa dobio time da sam promijenio klub jer je on ujedno bio i trener reprezentacije. Sve mi se činilo bezizgledno, no srećom, nisam bio jedini koji se tako osjećao pa smo se izborili za drugog trenera. Drugi put sam mislio da mi je došao kraj karijere zbog povrede ramena.
Jeste li danas, nakon 27 godina plivanja, potpuno zdravi? – Iz sporta odlazim mnogo zdraviji od svojih vršnjaka koji se njime nikada nisu bavili.
Hoćete li se uskoro preseliti u novi stan? – S obitelji živim u stanu od 56 metara četvornih koji sam dobio u najam od grada Zagreba, s mogućnošću produljenja ugovora svake tri godine. Već sam ga dvaput produljivao. Posljednji ugovor mi istječe 2010. Ako mi ga država ponudi na otkup, za to ću dati svu svoju ušteđevinu. Inače, supruzi i meni sad je glavni cilj preseljenje u Veliku Goricu, jer supruga ondje planira, u blizini svojih roditelja, otvoriti stomatološku ordinaciju, a i cijena stambenog kvadrata u Velikoj Gorici je znatno manja. Ovaj stan je postao pretijesan za našu četveročlanu obitelj koja će se, nadam se, u dogledno vrijeme i povećati.
Kako ste se uspijevali posvećivati i plivanju i obitelji? – Uvijek sam uspijevao raditi po dvije stvari istodobno. Prije sam imao sport i školu, a propuštao sam izlaske i druženja. Rođendanski tulumi, maturalno putovanje, sve je to prolazilo pokraj mene. Kad sam diplomirao i oženio se, ostao je sport, a došla je obitelj. Sad ostaje obitelj, a dolazi posao. Nikako da mi krene taj društveni život.
Je li vašoj supruzi smetalo što joj za zgodnim mužem uzdiše nježniji spol? – Vjerujem da joj ponekad nije bilo lako. U početku naše veze možda joj je to imponiralo, no istodobno ju je i opterećivalo. Materijalno gledano, mogla se i bolje udati.
Kako ste se osjećali kad su vas svojedobno proglašavali gay ikonom u Hrvatskoj? – Ne biste vjerovali, ali sam na račun toga dao više intervjua nego zbog svojih sportskih rezultata. Valjda sam neke razočarao tolerantnim stavom, no pet sam godina proveo u San Franciscu, svjetskom centru gay kulture. Ondje sam imao gay cimera i prijatelje.
Znaju li Luka i Toma da im je tata vrhunski plivač? – Ne, niti ih je briga. Vodio sam ih na “bebe-ribe” na plivalištu Mladosti na Savi. Luka, stariji, oprezniji je, razumije opasnost pa sporije napreduje, dok je Toma bez straha nedavno proplivao. Hoće li koji od njih biti plivač na tatu, tek ćemo vidjeti.
Je li vam dugogodišnji boravak u kloriranoj vodi ostavio posljedice? – Stradala mi je kosa, ali najviše sinusi. Klor je trajno oštetio sluznicu nosa, kao i zubnu caklinu. Naime, klor se najjače isparava desetak centimetara iznad površine vode, gdje mi plivači dišemo. Srećom, imam svog zubara u kući. Eto još jednog razloga za tvrdnju da sam se ja bolje oženio no što se moja Ivana udala.
Što mislite o Michaelu Phelpsu? – S pravom je proglašen za najboljeg sportaša godine. Napravio je čudo, jer je takva dominacija u ovolikoj konkurenciji gotovo nevjerojatna. Osam zlatnih olimpijskih medalja, od čega čak sedam svjetskih rekorda u različitim disciplinama, fantastičan je uspjeh, značajno veći od svojedobno Marka Spitza.
Je li današnje plivanje savršena fizika ili kemija? – Mnogi sportaši ne mogu odoljeti dopingu kad znaju da od jednog pravog uspjeha mogu živjeti sljedećih nekoliko godina.
Hoće li vam u sportskoj mirovini nedostajati medijska pozornost? – Ona je neminovna za preživljavanje plivača, no, idealno je biti financijski siguran i – anoniman.
Silvija Glavić Stocca