Za Edvina Liverića nema ljepšeg izleta od onog koji spaja prirodu i finu kuhinju. Upravo zato ovaj zagrebački glumac i plesač kojeg gledamo u RTL-ovu serijalu “Ne daj se, Nina”, svaki slobodan vikend “pobjegne” u svoju Istru. Edvin je, naime, rođen u Rijeci, ali korijene vuče iz mjestašca Šumber u Labinštini gdje ima staru obiteljsku kuću. Nona Katarina bila je prva osoba koja ga je, kao vrsna kuharica koja je zanat ispekla po restoranima u Italiji, učila kuhati. Od nje je naučio upotrebljavati začine, pa je njegov zagrebački balkon pun mediteranskog začinskog bilja. A u Šumberu najviše uživa u ovo doba godine, kad u velikoj šumi, koja je dobrim dijelom na njegovom imanju, po nekoliko sati bere šparoge u pratnji svoje kujice Aje.
– Iako mnogi misle da šparoge iz zamrzivača nisu dobre, uvjerio sam se u suprotno. Svježe vrhove zamrznem i jedem ih cijelu godinu, a okus im je identičan onim svježima. Znam ih nabrati zaista mnogo, pa ih poklanjam svojim zagrebačkim prijateljima – kaže 37-godišnji glumac ZeKaeM-a koji za posjeta Istri istražuje gastroponudu novootvorenih konoba i restorana. Tako je nedavno u slikovitom mjestašcu Brtonigla blizu Buja uživao u delicijama restorana malog obiteljskog hotela San Rocco. Kući se vratio s receptima jela koja su mu se izuzetno svidjela.
– Obožavam spoj vrhunske gastronomije i estetike u serviranju, ali volim i jednostavna jela poput fuža s gulašem, pljukance ili kajgane sa šparogama – priča Liverić koji najčešće pripravlja upravo istarske specijalitete, ali i meso na razne načine, dok ribu voli, ali je sam ne pripravlja. Njegova vitka linija ne otkriva sladokusca, no upravo je obrnuto, a ručak ili večeru ne može zamisliti bez deserta. Najviše ih voli kremaste, a ne može odoljeti kolačima koji u sebi imaju limuna. Upravo su ga u restoranu San Rocco iznenadili “kućnim” specijalitetom – kremom od limuna serviranom u limunovoj kori.
Edvin, inače, obožava putovati. Obišao je mnoge daleke zemlje, poput Indonezije i Kolumbije, nekoliko je puta bio u Sjedinjenim Državama i Kanadi, no najbolje poznaje Europu, koju je proputovao uzduž i popreko. Neku zemlju ili regiju najbolje upo-znaje, kaže, preko hrane.
– Gdje god dođem, jedem u lokalnim restoranima. Tako sam na indonezijskom otoku Sumatri, u gradiću Padangu, a tako se zove i regionalna kuhinja, s guštom jeo pržene skakavce i druge insekte. Ništa mi se ne gadi i mislim da bih mogao jesti sve. Ne moram ni naglasiti da sam se doma vratio s najmanje pola kilograma raznih začina koje i danas upotrebljavam u kuhinji – zaključio je Edvin Liverić koji priznaje da vitak stas ipak može ponajprije zahvaliti genetici, ali i svakodnevnom vježbanju.
Ines Stipetić