Nekoliko je puta automobilistički as Marin Čolak (26), koji za sreću oko vrata uvijek nosi privjesak u obliku zlatne ribice, za dlaku izbjegao smrt. U djetinjstvu je nekim čudom prebolio leukemiju, na jednoj utrci pri brzini od 250 kilometara na sat otpao mu je kotač pa se zabio u zid i neozlijeđen uskrsnuo iz sasvim sprešanog auta, a u petak 5. studenoga mirakulozno je preživio prometnu nesreću koju je jureći u svom ferrariju 360 modena skrivio na autocesti A6 pokraj Bosiljeva.
Njegova suvozačica Ivana Obad (20), studentica Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta u Zagrebu, nije bila te sreće. Lijepa Dubrovkinja izgorjela je u Čolakovu ferrariju registracijskih oznaka ZG MARIN-1, koji je tog kobnog petka oko 12.20 pri brzini većoj od 200 km/h sletio s ceste, udario u rubnik, zatim u prometnu signalizaciju, pa se vinuo u zrak, letio sedamdesetak metara, pao na ledinu uz autocestu, nekoliko se puta prevrnuo i u sekundi planuo kao napalm.
Tog crnog petka Ivana Obad je oko 11.30 telefonom u Dubrovnik nazvala svoju majku Vinku, s kojom se gotovo svakog dana čula barem nekoliko puta, no ni jedna ni druga nisu ni slutile da im je to posljednji razgovor. Pedesetak minuta kasnije prvorođene kćeri Vinke Obad (42), bankovne službenice, i Milana Obada (48), invalida Domovinskog rata koji je prije tri godine obolio od tumora na mozgu, više nije bilo.
– Nazvala me i rekla da ide na kavu s prijateljem, samo mi nije rekla da je taj prijatelj Marin Čolak i da na kavu idu ferrarijem na Grobnik – govori neutješna Vinka Obad.
Nitko od Čolakove rodbine i prijatelja još ne želi govoriti o tragediji kod Bosiljeva. U ponedjeljak ujutro u stan obitelji Obad na Lapadu stigao je brzojav sućuti potpisan s “Obitelj Čolak”.
– Voljela bih da mi se Marin Čolak javi pa da mi reče što se i kako dogodilo, zašto više nema naše Ivane, ali neću nikoga prisiljavati ni na šta – kaže Vinka Obad.
Nevio Pintar
Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Cijeli tekst o smrti Ivane Obad pročitajte u novom broju Glorije (br. 827) ili se pretplatite na PDF izdanje