Iako još nismo došli u Hollywood, činjenica da sam u Americi s cijelim bandom može se nazvati happy endom. Dugo smo se spremali, vrijedno skupljali dokumente potrebne za izradu radnih viza, slali mailove s dodatnim pojašnjenjima i garancijama organizatora, ukratko, uradili sve što je bilo u našoj moći da bi turneja „Pismon po svitu“ stigla do Kanade i Sjedinjenih država. A onda je zapelo…
Negdje u preopterećenom uredu za imigraciju, naše su vize pisane dugo i pomno, tako da smo svaki dan mijenjali rezervacije za letove čekajući suspregnutog daha- kad će više. Da ekipa iz Adriatica.neta nije bila na visini zadatka… uf. Na kraju smo vize dobili na zadnji mogući dan putovanja, propustivši pritom zakazani veliki uskršnji koncert u Clevelandu. U to ime smo promijenili ime turneje iz „pismon po svitu“ u – „last minute tour“.
Letimo za Toronto, tamo nas čeka Marija Blažanin, organizator. Slijećemo navečer, smještamo se i – u krpe. Biološki sat je još u Hrvatskoj pa se ustajemo prije zore. Šetnja Missisaugom, tj. parkiralištem ispred još neotvorenog prodajnog centra. S prvim suncem žurimo put sto kilometara udaljenih slapova Nijagare. Impresivna priroda i sunčan dan – dobar početak putovanja. Ostajemo dva sata i propuštamo većinu komercijalne ponude, moramo nazad u Toronto, vrijeme je za tonsku probu.
Prije našeg nastupa sviraju momci iz tamburaškog društva „Frajeri“. Koncert započinjemo s „Lipa si lipa“ i sve je odmah kako treba. Odlična zabava, vidi se da je naša zajednica željna događanja. Sjajnu atmosferu su upotpunile i dvije tamnopute djevojke koje su plesale kao da znaju o čemu se radi. Poslije smo saznali da su ljetovale u Dalmaciji, pa, iako dvije laste ne čine proljeće, izgleda da nema straha za turističku sezonu.
Nakon jednoipolsatnog spavanja, u kombiju i osobnom automobilu vozimo u Buffalo, odakle letom uz presjedanje u Chicagu slijećemo u St Louis. St Joseph Church – u ovom gradu na Mississipiju to je hrvatsko mjesto u kojem naši ljudi čuvaju svoje korijene. Opet puna kuća, uz pomoć kulturnog društva „Tamburica“ ples, zabava, fešta.. sve pet. U stvari sve osim pizze koju smo imali nepriliku probati A trebali smo odmah znati – pizzerija se zove „Smugala“ i njene ćemo proizvode dugo nositi kao uspomenu i upozorenje… Ujutro – kiša. Vozim do Chicaga, treći koncert u tri dana, šest sati za volanom, kako pisma kaže – nima vrimena.
A u gradu vjetra nešto manja posjeta (nedjelja je obiteljski dan) i motiv više da koncert bude kako treba. Dobro je bilo, iduće sedmice prelazimo u profesionalce. Pet sati spavanja i „Vagabundo“ band je već u dućanu s glazbalima. Još uvijek kiša, oprala je zadnju domaću prašinu sa nas, automobili, Starbucks Vanila latte za put i jedanaest sati do Toronta.
Padam na postelju siguran da ću spavati dvanaest sati, ali me jet lag budi u pet ujutro. U stanu u kojem smo smješteni internet je nedohvatljiv – nešto se, naravno, pokvarilo, televizija je u štrajku, pa je i ono malo volje da napišem „dragi dnevniče“ potonulo u nedaleko Ontarijsko jezero.
Sutra ću ono – za Gloriju, iz Toronta, Goran Karan.