Njegovo je ime danas jedan od najsnažnijih brendova hrvatske i regionalne kinematografije. Leon Lučev, zvijezda filmova “Što je muškarac bez brkova”, “Grbavica” i “Kako je počeo rat na mom otoku”, ove je godine osvojio dvije važne glumačke nagrade: Srce Sarajeva na 14. SFF-u za ulogu u filmu “Buick Riviera” Gorana Rušinovića, te Zlatnu arenu u Puli za sporednu ulogu u filmu “Nije kraj” Vinka Brešana.
Na oba festivala prikazan je i film “Iza stakla” Zrinka Ogreste, u kojem je 38-godišnji Šibenčanin sa zagrebačkom adresom isto tako ostvario zapaženu ulogu. Od svega toga Leonu je možda važnije što je ljetos na Zlarinu pokrenuo regionalnu radionicu klaunova. Uz taj otok vezan je svojim korijenima (po majčinoj strani) i sanja o tome kako će se jednog dana onamo preseliti sa suprugom, likovnom umjetnicom Ivanom Jelavić, i njihovo troje djece.
Nedavno je u Bosni s redateljicom Jasmilom Žbanić, dobitnicom Zlatnog medvjeda u Berlinu za film “Grbavica”, snimao glavnu ulogu u filmu “Na putu”, čiji je i koproducent.
Bolje, čini se, nije moglo biti, pogotovo ako znamo kako je Leon Lučev postao glumac. U trećem razredu srednje škole dosadilo mu je pohađati nastavu jer su mu, kaže, glavu punili nepotrebnim stvarima pa se bez znanja roditelja iz nje jednostavno – ispisao. Godinu dana radio je fizičke poslove u tvornici elektroda i ferolegura, te u kamenolomu, sanjario o karijeri rock-zvijezde (“nisam imao sluha”), o tome kako će kao pomorac oploviti svijet ili se zaposliti na naftnoj platformi, ali je na kraju završio za automehaničara.
Početak rata zatekao ga je na odsluženju vojnog roka u tadašnjoj JNA u sarajevskom naselju Lukavica, a nakon povratka kući, pridružio se 4. bataljunu 113. šibenske brigade i dvije godine proveo na prvoj crti obrane rodnog grada. Prije upisa na studij glume na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti – gdje je već deset godina apsolvent – pokušavao je studirati na Fakultetu prometnih znanosti, ali nije dogurao dalje od prve godine.
Karijeru je gradio polako, slijedeći srce i instinkte, istražujući smisao “igre” u alternativnim kazališnim projektima, glumačkim radionicama i seminarima. Za njega je gluma slična nogometu: napadači koji zabijaju najviše golova, trebaju najviše raditi da ostanu u formi.
Kruno Petrinović