Dok prolazi riječkim ulicama elegantna i vitka, odjevena u kostim i s potpeticama od osam centimetara, malo tko u Editi Karađole može prepoznati baku Cvitku, piljaricu sa splitskog pazara koju glumi u serijalu “Larin izbor”. No, riječku glumicu nepogrešivo odaje – glas. Kad progovori, prepoznaju je i u dućanima u Zagrebu, uz koji je vežu uspomene na proživljene mladenačke godine, i na maloj tržnici na Zametu, riječkom kvartu u kojem stanuje. Premda je baka Cvitka desetak godina mlađa od 75-godišnje Edite Karađole , za ulogu su je ipak morali – postarati.
– Ovu sam ulogu dobila u pravo vrijeme, kao zrela glumica, koja ni s čim nije opterećena, a ponajmanje izgledom. Moji su kostimi u serijalu među najskromnijima: mlađe glumice imaju na metre garderobe, a moje veste, pregače i marame zauzimaju nekih šezdesetak centimetara prostora – kaže Edita Karađole iza koje su 52 godine glume.
Čak 47 godina provela je u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, gdje je odigrala više od 170 uloga i dočekala mirovinu. Tri sezone je bila angažirana i u Pionirskom kazalištu, današnjem Zagrebačkom kazalištu mladih, te jednu u Mostaru.
Vlakom preko Bosne
Kako je Edita Karađole rođena štokavka, a odrasla i školovala se u Zagrebu, gdje je naučila kajkavski, u svladavanju Cvitkinog splitskog govora s natruhama vlaškog pomagao joj je suprug, glumac Nenad Šegvić, inače rođeni Splićanin. I da joj muž nije postao “privatni” lektor, ona bi se snašla – pitala bi svoju televizijsku kćer Eciju Ojdanić , rođenu Drnišanku, ili kolegu Splićanina Franu Perišina . Kako se snimanje “Larinog izbora” oduljilo, a ona je dala riječ da od ožujka počinje pripremati ulogu 84-godišnje Majke u zahtjevnoj predstavi “Dabogda te majka rodila”, prema istoimenom romanu riječke spisateljice Vedrane Rudan, ni sama ne zna kako na sve stiže. No, priznaje da joj je veoma naporno: probe se održavaju svaki dan, jer premijera je najavljena za 30. ožujka u HKD Teatru na Sušaku, a ulogu bake Cvitke uči dok putuje na snimanja u Zagreb i Split, ili ukrade pokoji sat od sna.
Cvitka je puna razumijevanja i strpljenja, uvijek pronalazi riječi utjehe i ohrabrenja za kćer, s kojom je uspostavila odnos tek u njenoj zreloj dobi. I Edita Karađole se, spletom životnih okolnosti, sa svojom majkom Gabrijelom zbližila kad je već imala vlastitu obitelj.
– Rođena sam u Imotskom, i nadam se da ću prije nego što umrem, vidjeti svoj rodni grad. Jer prve tri godine živjela sam u Korčuli, gdje je moj otac, Šibenčanin Mato Karađole, financ, bio nadglednik duhanskih polja. U Korčuli je rođena i moja mlađa sestra Jadranka. Kad mi je 1939. umro tata, život me razdvojio od majke i sestre. Kako je mama ostala sama s nas dvije, njezina sestra Meri, koja nije imala vlastite djece, u želji da joj pomogne, preuzela je brigu o meni i odvela me k sebi u Zagreb. S mamom i sestrom viđala sam se ljeti, za vrijeme ferija. Sjećam se putovanja vlakom u Sarajevo, kamo se mama preselila nakon tatine smrti: bio je rat i bilo je opasno putovati kroz Bosnu – priča Edita Karađole koja je pohađala vrtić kod časnih sestara u Frankopanskoj ulici.
Ondje je prvi put slušala priču o Šegrtu Hlapiću, učila svirati klavir, pjevala u crkvi solo dionice na prvim pričestima…
– U školi u Draškovićevoj ulici sam vječito recitirala, a teta me vodila na predstave u HNK. Ali teta i tetak su bili jako strogi. Da su mi dopuštali da se više igram, možda ne bih nakon Klasične gimnazije u Križanićevoj odabrala studij glume. U tome sam, naime, vidjela ispušni ventil da se mogu igrati i biti slobodna. I premda sam se pripremila za audiciju na akademiji, ipak sam se upisala na kemiju. Na putu do Tehničkog fakulteta svaki sam dan prolazila pokraj zgrade akademije, i uvijek bih pomislila: “Pa neću valjda cijeli život provesti u laboratoriju, u zatvorenom…”. I na jesen sam se ohrabrila i otišla na akademiju. Tada sam se već osamostalila, imala sam stipendiju, snimala drame na Radio Zagrebu i kao studentica sam sasvim solidno zarađivala – pripovijeda Edita Karađole, koja je na prijamnom ispitu recitirala Krležine “Balade Petrice Kerempuha”. Dobro ih je izvela, no njen odabir kajkavskih stihova jako je začudio najvažnijeg člana komisije dr. Branka Gavellu, čija se domaćica također prezivala Karađole, i bila je iz Šibenika. U klasi s Editom Karađole studirali su Uglješa Kojadinović, Fahro Konjhodžić, Julije Perlaki, Vesna Krajina i Neda Engelsfeld.
Prvu profesionalnu ulogu dobila je 1960. u riječkom kazalištu, koje ju je i stipendiralo zadnji semestar. Bila je to uloga Jasne u predstavi “Zvijezde su vječne” slovenskog pisca Mateja Bora. No, srce ju je vuklo u Zagreb, gdje su ostale njezine najbolje gimnazijske prijateljice Biserka Barac i Jelena Desnica, kći književnika Vladana Desnice. Nakon tri mjeseca zamolila je da je puste u Zagreb i u Rijeku je samo dolazila igrati predstave. U Zagrebu se i udala za kolegu Nenada Šegvića, s kojim je na jednu sezonu otišla u Mostar, gdje im se 1964. rodio sin Oleg. I on je uz roditelje zavolio kazalište, ali posvetio se ekonomiji.
Vještica balerina
– Kad smo se 1965. preselili u Rijeku, trebalo mi je deset godina da se priviknem na ovo podneblje, jer žal za Zagrebom je bila jaka. No, u tom sam se periodu zbližila sa svojom majkom. Došla je k meni, pomagala mi je oko sina, bila mi je prijateljica. Moja je majka bila kućanica, ali vrlo inteligentna osoba. Razumjela me, što mi je bilo vrlo važno, za razliku od tete, čiju dobrotu pamtim, ali i strogoću. Zapravo je strepila nada mnom, jer kako nisam bila njezino dijete, osjećala je veliku odgovornost – veli Edita Karađole čija se karijera razvijala neovisno od suprugove, premda su bili i partneri na sceni.
Nenad Šegvić je osnivač i umjetnički voditelj HKD Teatra, te direktor i osnivač Međunarodnog festivala Malih scena. Ona se, osim glume, godinama bavila poezijom: tako je za recital starohrvatske poezije “Pet poema” osvojila srebrnu medalju na Festivalu monodrame i pantomime u Zemunu.
Rijeka je Editi Karađole, čini se, suđena: ne samo što je ondje započela karijeru nego je tu prije deset godina dočekala i mirovinu. Doduše, nije baš mirovala sve to vrijeme – u kazalištu radi više nego ikad, na Muzičkoj akademiji predaje opernu glumu, i osvojila je čak osam nagrada. Među njima i Nagradu hrvatskoga glumišta za ulogu služavke u “Filumeni Marturano”, te lani godišnju nagradu “Zlata Nikolić” za ulogu Vještice u predstavi “Život lude” – u kojoj glumi u baletnim papučicama, hoda po špicama, penje se na leđa partneru Draženu Mikuliću.
– Nije bilo lako, boljeli su me prsti, ali drago mi je da sam se upustila i u tu glumačku avanturu. Da bih mogla izdržati sve te napore, pazim na prehranu, uzimam švedski proizvod ecomer za jačanje imuniteta i općeg stanje organizma, koji sadrži pročišćeno ulje iz jetre morskog psa iz sjevernih mora. No, ne vježbam, ne radim ništa posebno za liniju, volim se osjećati lagano, a opet da nisam na izdisaju. Nakon ovog iscrpljujućeg tempa, mislim da bih trebala malo usporiti. Još prije pet-šest godina jedan liječnik mi je rekao: “Čujte, vi ste u banani!” Tada sam prvi put za to čula. “Vi to sve možete, sve vi to radite, samo malo smanjite” – priča Edita Karađole koja za sebe kaže da je strpljiva i tolerantna, baš kao i njezina baka Cvitka. No, kad se naljuti, nebo i zemlja se okreću. Što se, srećom, rijetko dešava.
Jagoda Zamoda
Snimio: Matko Stanković