Devet mjeseci nakon smrti Dine Dvornika, njegova udovica Danijela (42), koja je uvijek vodila sve njegove poslove, napola u šali kaže da sada radi za njega više nego dok je bio živ. Mnogo vremena i emocija uložila je u izdavanje Dinova posljednjeg, Porinom nagrađenog albuma “Pandorina kutija”, a sada zadnje atome snage troši na organizaciju velikog koncerta Tribute to Dino, koji će se 21. lipnja održati na splitskom kupalištu Bačvice. Bit će to posveta ne samo hrvatskom kralja funka, već i njegovu ocu, glumačkoj legendi Borisu Dvorniku.
Na dvosatnom koncertu Dinove će pjesme izvoditi Nina Badrić, Josipa Lisac u duetu s Gibonnijem, Neno Belan, Marijan Ban, Dinov brat Dean Dvornik i samo za tu prigodu ponovno okupljena grupa Kineski zid, Ivana Kindl, Mario Huljev, mlada grupa Fame, klapa Kampanel i još neki specijalni gosti koje Danijela čuva kao iznenađenje. Tijekom koncerta, koji će izravno prenositi Hrvatska televizija, bit će prikazani isječci iz filmova i serijala u kojima su zajedno glumili Boris i Dino Dvornik. Na pozornicu će izlaziti i sestrične Dvornik – Ella (18) i Dea, koje će publiku zabavljati svojim improvizacijama. Svoju Ellu i kćer Dinova brata Deana, Danijela s toplim smiješkom i suzom u oku opisuje kao “prave Dvornikuše”.
Kako se Ella i Dea pripremaju za nastup? – Nemaju se one što pripremati, sve je to improvizacija. Sigurna sam da će biti odlične jer ne pada jabuka daleko od stabla.
Imaju li tremu? – Vjerujem da imaju, ipak treba izaći pred 35.000 ljudi, koliko ih očekujemo na Bačvicama. To je koncert u počast Dinu i njegovu ocu, ikonama Splita, i sumnjam da će splitska publika u tom smislu zakazati. No, snaći će se Ella i Dea. Veoma su slične, temperamentne, lucidne, otkačene, duhovite, pune života i s njima se čovjek uvijek može dobro nasmijati.
Koliko su bliske? – Dea u Zagrebu studira politologiju, i vrlo ozbiljno pristupa svojim obvezama, a s druge strane je prava partijanerica, daje si oduška i živi punim plućima. Iako je među njima razlika u godinama, Ella i Dea često se druže, čuju, zajedno izlaze i dobar su spoj. Ella se ionako više voli družiti sa starijima od sebe, brzo je sazrela u nekim stvarima.
Gdje vidite budućnost svoje kćeri? – Sada je u fazi kad pronalazi samu sebe. Nosi žicu Dvornikovih, kamera je voli, a i ona voli kameru, pa će joj se možda otvoriti glumačka karijera. Oduvijek je voljela i glazbu, ali nikad nije slušala Dinove pjesme, ne zato što ga nije cijenila, nego zato što se htjela odmaknuti od svega što ima veze s djedom i ocem, kako je ne bi uspoređivali s njima. Sad, kako Dina nema, više se posvećuje glazbi, ide i na satove pjevanja. Hoće li biti pjevačica ili glumica, to ne znam, ali sigurna sam da će naći svoj put. Nisam zabrinuta za njezinu budućnost. Živi mirno, ne izlazi previše, ne puši, ne drogira se, ima stabilan krug prijatelja, veoma je komunikativna, svašta je zanima, a klinci je obožavaju. Gdje god dođemo, mora dijeliti autograme. Kad smo bili u Biogradu na dodjeli Porina, toliko su klinci trčali za njom da nije htjela izlaziti iz hotelske sobe. Stoput je popularnija od mene.
A kakvi su vaši planovi za budućnost? Je li vaša sudbina održavati uspomenu na Dina Dvornika? – Među ostalim, to je moja sudbina, no ne želim ljudima stalno dosađivati s Dinom Dvornikom i svake godine raditi nešto zbog njega. Koncert u Splitu samo će ove godine imati veze s Dinom, a želim da to preraste u festival što će promicati glazbu koju je volio i mlade glazbenike kojima je uvijek nesebično pomagao. Želim da na taj festival, koji će se zvati “Kontra regula”, dolaze i domaće i strane zvijezde, koje bi širile poruku radosti i ljubavi. Dino je napravio svoje, njegova glazba će ostati, nove generacije će ga otkrivati, a sve što ja mislim raditi u budućnosti, neće više imati veze s njim, ali će odražavati njegov duh i ideje.
Što, konkretno, mislite raditi? – S dva partnera pokrećem posao o kojem ne bih htjela previše govoriti dok ne zaživi. Imat će veze s glazbom jer glazba mi je prirasla srcu i ne mogu je tek tako otkantati.
Što je s vašom Eventušom, agencijom za iznajmljivanje poznatih? – Tu i tamo dobivam neke poslove, ali sada restrukturiram agenciju kako bih je prilagodila tržištu. No, prvo trebam uhvatiti zraka, malo odahnuti od svih ovih projekata vezanih uz Dina. Prevelik je to pritisak za mene, psihički sam rastrgana zbog toga što svaki dan moram razgovarati o Dinu ili raditi nešto povezano s njim. Ima dana kad mi je super, pozitivna sam, a onda me iznenada lupi tuga, koja ponekad traje cijeli dan, plačem i stojim kao u nekom vakuumu, bez želje i volje za bilo što. Zato bih htjela presložiti neke stvari u životu, da smanjim taj Dinov pritisak pa da se malo više posvetim samoj sebi.
Sanjate li ga? – Toliko sam ga silno željela sanjati, ali sanjala sam ga samo jednom, četiri mjeseca nakon što je umro. Bio je to lijep san, toliko lijep da se nisam htjela probuditi.
Koliko mu često odete na grob? – Barem jednom mjesečno, ponekad i dvaput. Nije mi teško, tamo čak nikad ni ne zaplačem. Odnesem mu cvijeće, malo počistim… Ražalostilo me što su mu ukrali CD koji sam mu ostavila na grobu, prvi primjerak “Pandorine kutije” i pismo s posvetom.
Posjećuju li i drugi njegov grob? – Da, jer svašta nađem, ostavljaju mu krunice, anđelčiće, cvijeće, pisma, cigarete…
Preslušavate li katkad njegove albume i gledate li snimke njegovih nastupa ili reality showa “Dvornikovi”? – Ne slušam njegove albume, iako svaki dan čujem nešto na radiju. Ella voli pogledati “Dvornikove” kad je uhvati tuga. Nedavno smo zajedno gledale neke isječke i smijale se kao blesave na njegove fore. Nemam osjećaj tuge kad to gledam, imam osjećaj kao da je tu, da će sad doći doma i reći – daj, gasi to! Dok je bio živ, nikad to nismo gledali, nije volio gledati sebe na ekranu.
Kako Ella podnosi život bez oca? – Tata joj je bio stup sigurnosti i sad kad ga više nema, čini mi se da je naglo odrasla i počela neke odgovornosti preuzimati na sebe. Uvijek smo bile bliske, ali sada se nekako manje svađamo oko gluposti i o svemu se lakše dogovaramo.
Je li još sa svojim dečkom Denisom Memedovskim? – Koliko znam, još su zajedno, ali toliko se često svađaju i mire da ja više ništa ni ne pitam. Ne želim se miješati u njezine veze da me ne bi krivo shvatila.
Jesu li Dinovi prijatelji s estrade ostali uz vas i koliko vam pomažu? – Dino nije imao puno prijatelja s estrade, više se družio s običnim ljudima. Ljudi koji su i prije bili u mom životu, ostali su u mom životu, a povremenih prolaznika više nema.
Od čega sada živite vi i Ella? – Ljudi ponekad misle da ja sad živim od Dinove slave i da na temelju toga pokušavam uzeti novce gdje stignem, ali to su gluposti. Živimo od ušteđevine, njegovog životnog osiguranja i njegovih autorskih prava, ali to su jako frustrirajuće svote. “Pandorina kutija” prodana je u 12 tisuća primjeraka, a od toga smo zaradili nula kuna, samo smo pokrili troškove. Ponešto i radim, pa se i tu neka lovica skupi, a pomaže i to što Ella od 16. godine sama zarađuje za džeparac.
Je li vam pao životni standard? – Živimo normalno kao što smo živjeli i prije, jer nikad Dino nije zarađivao neke basnoslovne novce. Nemam nikakvih dugova i sve plaćam na vrijeme. Nije to neki život na visokoj nozi, ali možemo si priuštiti sve što nam treba.
Je li vam sada žao što niste izgradili svoju karijeru? – Ja sam Dinu od 1995. vodila cijeli posao, često s njim išla na put i to je bila moja karijera. Njemu novac nije značio ništa – osim da njime pravi veselje svima oko sebe. Nije znao ni što je uplatnica. Najviše je trošio na kompjutorske igrice, ostalo ga nije zanimalo – ni televizija, ni novine, niti internet, ništa gdje bi mogao naletjeti na kakvu lošu vijest koja bi ga rastužila. Njegova je glazba bila veselje i nije mogao stvarati ako vidi da se avion zabio u neboder. Bio je dosta ovisan o meni, a uz brigu o njemu i Elli, nisam imala vremena ni za što drugo. A nismo imali ni financijske potrebe da ja radim bilo što drugo. Vjerojatno bi nas skuplje stajalo da sam ja radila neki drugi posao. Početkom lipnja ste se prvi put u životu tetovirali.
Zašto? – Stalno sam razmišljala o tetovaži i to uvijek iznova odgađala jer nisam znala što bih si dala istetovirati. To mora biti nešto što ti nikad neće dosaditi, a ne neki cvjetići ili leptirići s kojima za 20 godina na plaži izgledaš groteskno. Nedavno sam pregledavala neke Dinove stvari i naišla na njegov prvi album – na omotu je sličica muškarca i žene koji se ljube, a dolje piše “Ti si mi u mislima”. Onda sam se sjetila Dina koji me uvijek pitao zašto sam stalno u nekom grču i zašto stalno odgađam ono što želim. Samo jednom se živi, govorio je. Tako sam samoj sebi rekla: ma znaš što, idem se istetovirati. I tako sada na leđima, između lopatica, imam tu sličicu kao svoj Tribute to Dino. Što bi se reklo, žigosala sam se.
Gdje ste bili na tetovaži? – Tu u Zagrebu i prezadovoljna sam kako su to napravili. Rekla mi je jedna frendica da sam ja još mlada i da bi ta tetovaža mogla odbiti potencijalne udvarače, ali baš me briga za to. Ne želim skrivati činjenicu da sam 20 godina živjela s Dinom Dvornikom i teško da će ga ikad itko nadmašiti ili zamijeniti, pa se time uopće ne opterećujem. Ako mi se još itko dogodi u životu, morat će debelo zaslužiti da i on dobije tetovažu na mom tijelu.
Ne mislite valjda ostatak života provesti kao udovica? – Ne razmišljam o tome, iako ne znam što život nosi i što se može dogoditi za godinu-dvije. Svašta se može dogoditi, ali uvijek ću svakog muškarca uspoređivati s Dinom. Često me pitaju kakav bi to muškarac trebao biti koji bi mogao nadomjestiti Dina, ali zaista ne znam odgovor na to pitanje. Prilaze li vam muškarci? – Nisam primijetila. Možda ostavljam dojam da sam teška osoba, a nikad nisam voljela ni koketirati. Ako se sređujem, to činim zbog sebe, zato što sama sebi želim biti zgodna. Ne sređujem se zato da bih vidjela koliko će se frajera za mnom okrenuti. Ponekad se i okrenu, ali mi to ništa ne znači.
Kako bi Ella reagirala da se vi ponovno udate? – Ne znam, niti sam o tome razmišljala. Ella sigurno želi da ja budem sretna i zadovoljna, da nisam sama, ali ja ne mogu zamisliti kakva bi mi to osoba mogla biti toliko bliska i draga kao Dino. Kod njega me najviše privlačio taj dječak u njemu, koliko god je ponekad zbog toga s njim bilo teško živjeti, ali nikad dosadno. Taj dječak je i mene održavao mladom. S njim nikad nisam znala koliko mi je godina. Bio je jako iskren, i ja sam bila više zabrinuta kad bi izlazio s muškarcima nego sa ženama. Znam da me nikad ne bi osramotio i iznevjerio muljajući s nekom drugom ženom. Nije mogao podnijeti nikog osim mene, kao što ni ja nisam podnosila nikoga osim njega. Bili smo apsolutno sigurni jedno u drugo. Kad bih mu u afektu rekla da ću ga ostaviti i naći nekog drugog, koji manje igra playstation, on bi samo odgovorio: U redu, ali povedi i mene. Kad bi se ujutro probudio, prvo bi viknuo “Danijela”, samo da vidi gdje sam. Bili smo kao sijamski blizanci. Kad vidim kako drugi ljudi žive, kako ostaju zajedno samo zbog nekih kompromisa, kako gledaju tuđe muževe i tuđe žene, mislim da smo Dino i ja imali savršen brak.
Mislite li da bi vam Dino zamjerio da nađete drugog muža? – Ne bi, jer uvijek mi je govorio da mu je najvažnije da sam ja sretna. Nedostaje li vam muškarac u kući? – Ako mislite na muškarca koji nešto popravlja po kući, u tom smislu ne, jer Dino nije bio taj tip. Takve stvari sam uglavnom obavljala ja. Ali u fizičkom smislu mi jako nedostaje Dino. Iako je prošlo devet mjeseci od njegove smrti, meni vrijeme ne liječi rane. Svaki dan je prisutan u mom životu: sjednem u auto pa čujem pjesmu, okrenem stanicu, čujem jingle, zazvoni telefon, zovu me zbog njega… Sve se i dalje vrti oko njega bez obzira na to što ga više nema.
Nevio Pintar
