Uvijek smo bili i ostali “škvadra”, a glazba za nas nije posao nego život – objašnjava Davor Gobac (48), frontmen grupe Psihomodo pop, koja ove godine slavi tri desetljeća na glazbenoj sceni. Počeli su kao klinci koji su se “furali” na grupu Ramones i “prašili” punk po zagrebačkim klubovima, i u međuvremenu objavili devet albuma te stekli status kultnog benda.
Najveća zasluga za to pripada Davoru Gobcu, poznatom po divljim nastupima, tijekom kojih se skidao do gola, preodijevao u ženu i skakao u publiku. Neobuzdani roker s godinama se smirio, baš poput svog idola Micka Jaggera, legendarnog frontmena Rolling Stonesa, pa danas vodi zdrav život: ne pije alkohol, pazi na prehranu i svakodnevno vježba u teretani ili joggira u Zaprešiću. U tom gradiću pokraj Zagreba živi mirno sa suprugom Deanom, bivšom balerinom, te sinom Vilijem, 18-godišnjim učenikom zagrebačke Gornjogradske gimnazije. Ali, po energiji i duhovitosti Gobac je ostao “onaj stari”, koji svoju kreativnost izražava još jednom vrstom umjetnosti – slikarstvom.
Što ste htjeli postati u djetinjstvu? – Policajac ili arhitekt. Kao policajac imao bih lijepu uniformu i tukao bih neposlušne vozače znakom “stop” po glavi. A sviđalo mi se što arhitekti rade, jer sam odmalena volio crtati, najviše kuće. Bio sam normalan i živahan klinac, rođen u Karlovcu, a odrastao na zagrebačkoj Kajzerici u radničkoj obitelji: tata Milan bio je kemijski tehničar, a mama Vera je radila u računovodstvu.
Kako su oni reagirali na vašu želju da se bavite glazbom? – Isprva su se malo brinuli: “ljosnuo” sam razred, oslobodili su me vojske i nisam htio studirati. Ali, nikad me nisu gnjavili i nešto mi branili, “skužili” su da volim glazbu. A nekako sam već od 16. godine osjećao da se moram izboriti za to da mogu živjeti od glazbe.
Nakon prve ploče 1988. za vama su poludjele naročito žene? – Da. Jedno vrijeme su nas zatrpavale gaćicama i grudnjacima, a kad smo napunili nekoliko vreća, bacili smo ih u smeće. Ali, zbilja nismo nikad imali većih problema s obožavateljima: nisu nas pratili, opsjedali, prijetili ili ozlijedili. Za sve sam si ozljede, u žaru nastupa, sam kriv.
Što ste sve ozlijedili? – Slomio sam ruku u “Gavelli”, jer od dima nisam vidio rub pozornice, potom sam potrgao nogu na nastupu u Križevcima, rebra polomio kad sam upao u rupu na pozornici u Mariboru, dvadeset šavova na ruci dobio sam kad sam proletio kroz staklo u Lazaretima u Dubrovniku, a glavu sam napucao u zagrebačkom klubu Gjuro: skočio sam i zviznuo u plafon. Eto, bio sam veseo i dobar, a iščašenja i hematome više i ne brojim. I struja me 1986. stresla na nastupu u Puli: skinuo sam se u gaće i bosonog ugazio na obojene žarulje – improvizirani light show – uz rub pozornice, raskrvario stopalo i tresao se kao riba na suhom. Pankeri iz publike, koji su se napucavali mrtvim štakorom, dali su mi Badelov konjak da isperem porezotinu, pa sam malo zalijevao ranu, a malo grlo. Taj nastup je bio ludilo, jer se u jednom danu cijeli bend ozlijedio: Tigran je razbio ruku, Sale je izvadio očnjak, a Šparku je opržila meduza.
Kad ste se prvi put skinuli na pozornici? – Na nastupu u Kulušiću 1983., a redari su me htjeli izbaciti kad su vidjeli da u gaćama čekam izlazak na bis. Rekao sam im: “Ja sam pjevač, budalo, i ovo je moj umjetnički izraz.” Zbog skidanja sam zaradio i nekoliko prekršajnih kazni, ali na sudu je uvijek bila komedija. Tako je sutkinja u Varaždinu na moju priču kako sam se skidao vrištala od smijeha, ali sam ipak platio 100 maraka sudskih troškova i 100 maraka “zbog kršenja javnog reda i mira”. U Titogradu me 1990. tužila policija jer sam im na koncertu pokazao stražnjicu. No, počeo je rat i nisam morao na sud. Meni je sve to bilo vrlo zabavno, a i moji glazbeni idoli: – Lou Reed, Mick Jagger i članovi New York Dollsa – isto su se skidali na koncertima i odijevali u ženske krpice. Kod nas je to osamdesetih bilo šokantno, iako nikad nisam htio provocirati nego samo napraviti dobar show. Dobio sam čak i kompliment da imam dobre noge kad sam se, odjeven kao žena i u crnim samostojećim najlonkama, snimio za omot albuma “Sexy Magazin”.
Koju ste još ludost napravili na pozornici? – Joj, bilo je svega uz skidanje, padanje i lomljenje. Jednom sam se napio i povraćao na pozornici, a jednom sam se popiškio, ali po kablovima, a ne po publici kako se poslije pričalo. Nekoliko puta sam se popeo visoko, pa su me redari morali spuštati. U Krku su me skidali s grede, a u Hercegovini s nekih ploča na stropu.
Jeste li prodali neku svoju sliku? – Nikad. U biti, originale nikad, jedino sam prodao grafike nakon prve samostalne izložbe 1998. u Klovićevim dvorima. Nekako sam vezan za svoja djela i žao mi ih je prodati, a ostavit ću ih Viliju da on s njima radi što želi.
Je li Vili naslijedio vaš glazbeni talent? – Da, doma drnda po gitari i lupa po bubnjevima, a i pjeva u jednom heavy metal bendu. Kao klincu sam mu za dobro jutro puštao Ramonese i David Bowieja, a često pričamo o glazbi, surfamo internetom i gledamo filmove. Ima 18 godina i djeluje kao odrasla osoba jer je viši od mene: ima dva metra i dva centimetra.
Koja je tajna uspješnog braka? – Nakon 20 godina mogu reći da se Deana i ja možemo podnositi. Živimo svoj život kako nam paše i sretni smo da možemo preživjeti u današnje vrijeme.
Marijana Marinović
Pročitali ste skraćenu verziju intervjua s Davorom Gobcem. U tiskanom izdanju Glorije (br. 904) saznajte i koja je tajna dugovječnosti Psihomodo popa, kako je Davor počeo pjevati i kako su izgledali njegovi prvi nastupi, koje trenutke smatra presudnima za uspjeh benda i kakvom vidi njegovu budućnost, koji su mu najteži trenuci karijere… Možete se pretplatiti i na PDF izdanje .