Nakon 12 rasprodanih izdanja u protekla četiri desetljeća kultni roman ‘Zagrepčanka’ Branislava Glumca ponovno je u knjižarama i na kioscima u izdanju VBZ-a i Jutarnjeg lista.
Što ste učinili sa silnom zaradom od ‘Zagrepčanke’?
– Novci su papir koji treba oploditi ili časno potrošiti, a ja sam se odlučio za ovo drugo. Uz ostalo, ta zarada mi je omogućila da život provedem kao slobodni umjetnik na čemu mi zavide i prijatelji i neprijatelji.
Je li istina da ste roman napisali u motelu?
– Da. U mjesec dana jedne predivne virovitičke zime iz sebe sam istresao roman bez ijednog znaka interpunkcije i velikog slova, kojem poslije ništa nisam dodao ni oduzeo. U rodni grad sam se privremeno vratio iz Zagreba nakon ljubavnog brodoloma: u motelu sam unajmio sobu u kojoj sam mahnito pisao, a majci sam dolazio na večeru.
Po čemu pamtite predstavu ‘Zagrepčanka’?
– Po genijalnim ulogama Branke Cvitković i mog neprežaljenog prijatelja Božidara Oreškovića. U četiri sezone predstavu su izveli više od dvjesto puta u zagrebačkom HNK, a na pozornici ih je svaku vecer uživo na vibrafonu pratio Boško Petrović.
Svake godine objavite jednu ili dvije knjige: odakle vam inspiracija?
– Osjećam da sam u najplodnijem stvaralačkom razdoblju. Dvadesetak godina sam šutio s prozom i poezijom, a otkad mi se ponovno javila duboka potreba za pisanjem, taj naftnorječni izvor koristim dok ide. Bez predumišljaja.
Kruno Petrinović