U proteklih nekoliko tjedana 52-godišnji riječki operni pjevač Bojan Šober vodi bitku za život. Oduvijek zdrav i pun energije, korpulentni bariton iznenada je završio u bolnici – najprije u opatijskoj Thalassotherapiji, gdje je otkriveno da mu srce radi sa samo 20 posto kapaciteta, a potom u Zavodu za kardiovaskularne bolesti KBC-a Rijeka gdje mu je ugrađen defibrilator. To malo čudo tehnologije stavljeno pod kožu ispod lijevog ramena omogućava da njegovo srce ne prestane kucati, no to nije trajno rješenje. A kakvo će ono biti, ovisi o nalazima biopsije.
Ako oni pokažu da mu je veći dio srca postao “spužvast” zbog virusa ili bakterije, morat će na terapiju lijekovima nakon čega bi mu se “radni kapacitet” srca mogao povećati na 30 do 35 posto. To bi omogućilo koliko-toliko normalan život, dakako bez igranja tenisa i većih fizičkih napora, no mogao bi i dalje nastupati – što mu je najvažnije. Ako, pak, nalazi biopsije pokažu da je riječ o genetskoj “pogreški”, jedini je lijek – transplantacija srca. U Hrvatskoj je, inače, zabilježen samo još jedan slučaj “spužvaste kardiomiopatije niske istisne frakcije od 20 posto”, kako glasi Šoberova dijagnoza.
Sve je počelo bezazleno. Prvi rujanski vikend Bojan Šober proveo je vikendici u Baškoj na otoku Krku, sa svojim curama, kako odmila zove suprugu Olgu, sopranisticu i docenticu pjevanja na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, i tri kćeri: 29-godišnju ekonomisticu Kristinu, 20-godišnju studenticu Karolinu i 18-godišnju studenticu Stefani. Pospremao je vikendicu, šetao, ali najviše igrao tenis. U Rijeku su se vratili u nedjelju uvečer jer je sutradan morao najprije u svoj opatijski ured (Bojan Šober je, naime, i ravnatelj Festivala Opatija, ustanove za organizaciju kulturnih događaja), a potom u riječki HNK Ivana pl. Zajca – na probu komične opere “Casanova u Istri” čija je premijera bila 3. listopada.
Neobjašnjiv umor
Kad se u ponedjeljak dovezao do kazališta, automobil je, kao i uvijek, ostavio na stotinjak metara udaljenom parkiralištu i krenuo prema glumačkom ulazu. Nakon pedeset metara osjetio je umor, zastao je da dođe do daha, a potom nastavio.
– To je – priča Bojan Šober – ravan komad puta pa nije bilo razloga da mi to pričinja problem. No, lagani umor osjetio sam i kad sam se uz pet-šest stuba uspeo na pozornicu. Počeo sam pjevati i sve je bilo u redu do trenutka kad mi je redatelj Krešimir Dolenčić u ruke stavio prazan kovčeg, vrlo lagan. Bilo mi je teško pjevati držeći ga pa sam ga odbacio i otpjevao svoju rolu. Vraćajući se doma, sa suprugom Olgom, teško sam se uspeo na drugi kat, no to sam pripisao tome što sam posljednjih mjeseci veoma mnogo radio. Sutradan se ponovila ista priča: na putu od parkirališta do kazališta opet sam se morao na trenutak odmoriti. A kad sam se vratio pred svoju zgradu, nisam imao snage zakoračiti na prvu stubu. Tijelo me, jednostavno, nije slušalo. Ništa me nije boljelo, nije mi se vrtjelo u glavi, samo sam osjećao silan umor. Shvatio sam da nešto nije u redu pa smo Olga i ja odlučili da moram k liječniku. Sjeo sam za volan, jer supruga ne vozi, i nakon pet minuta odmora smogao sam snage da se odvezem do ambulante k svojoj liječnici.
A ona mu je rekla da njegov radni tempo nije normalan ni za 22-godišnjaka, a kamoli za 52-godišnjaka. No, ipak ga je poslala na pretrage. I sam pjevač je bio uvjeren da je njegov neobičan umor rezultat čak četiri posla koji obavlja: pjeva, član je Upravnog odbora Lions Internationala, vodi Festival Opatiju i fotografsku radnju na riječkom Korzu koju je naslijedio od majke Ide, nekadašnje operne pjevačice. Sam je sebi rekao: “Bojane, moraš usporiti. Ove si godine zbog Lionsa pet puta bio u Americi, u zadnje četiri godine automobilom si prešao čak 160.000 kilometara. Nisi više mlad, prešao si pedesetu, možeš raditi najviše dva posla”. Javio je Krešimiru Dolenčića da će izostati s probe jer ide na pregled.
U Thalassotherapiji su mu nakon opsežnih pretraga postavili dijagnozu i “strpali” ga u bolnički krevet. Ono što su liječnici Bojanu Šoberu priopćili, nije bilo nimalo ružičasto, no njega nije napuštalo dobro raspoloženje. Nastojao je razvedriti i suprugu i kćeri koje su se prestrašile i u smjenama dežurale uz njegov krevet. Morao je obaviti niz nimalo lakih ni bezbolnih pretraga, no to je sve prihvatio kao nužnost, čak se i šaleći.
– Neprekidno sam – govori – bio priključen na aparate koji su mjerili rad srca, pluća i tlak. Iz mene je izlazilo stotinu cjevčica i žica – izgledao sam poput robota. Volim se zafrkavati, a to me nije napustilo ni u ovim teškim trenucima, pa sam supruzi priredio nešto što, možda nisam trebao. Iznad kreveta je bila utičnica u kojoj sam punio mobitel. Zamolio sam je da iskopča punjač jer je mobitel bio pun, a kad je izvukla utikač, odglumio sam da sam – gotov. Olga je, misleći da me isključila s aparata, tako vrisnula da su se svi strčali, a ona je panično pokušavala ugurati natrag utikač. Mislim da me htjela ubiti kad je shvatila da je to šala. Rekao sam joj: “Sad bar znamo da je tvoje srce zdravo kad si preživjela ovaj šok”. Pripremam se za obljetnicu
Bojan Šober kaže kako sve nekako postaje drugačije kad doznate da ćete, možda, umrijeti: uvjeravate se da je sve u redu, ali zapravo nije. Ni izbliza. Osim što mu je 28. rujna ugrađen aparat programiran da se uključi i “ispuca” impulse ako se poremete otkucaji srca, pjevač je morao promijeniti prehranu (bez masnoća životinjskog podrijetla i minimalno soli), a dnevno pije dvadesetak tableta. Dok čeka nalaze biopsije, ne razmišlja kakvi bi mogli biti. Kad ih dobije, tek će onda vidjeti kako dalje. No, optimizam ga ne napušta.
– Svjestan sam svega – kaže Bojan Šober – ali znam da ne smijem klonuti. A i nisam takav tip. Ja sam borac. Neće jednu ovakvu gromadu od čovjeka zafrkavati tih 40 dekagrama mišića. Znam da je mom srcu teško, oslabilo je, krv više kroz njega ne prolazi kako treba, no zbog moje silne energije i snage, nisam primijetio da slabi. Bilo bi daleko lakše da sam osjetio kad je njegov “kapacitet” pao na 50 posto, ali, što je, tu je: moramo pomoći jedno drugom, i ja njemu i ono meni. Ako nalazi pokažu da je to možda genetski, moje kćeri i djeca moje sestre morat će, iz predostrožnosti, na pregled. Jer, ako se takva genetska bolest otkrije na vrijeme, srce se, uz terapiju, može zadržati u punoj snazi i spasiti od propadanja. A ja nastavljam živjeti kao da je sve u redu. Sve poslovne dogovore obavljam e-mailom i telefonski, svaki drugi dan idem u bolnicu vaditi krv – i pripremam se za predstavu kojom ćemo Olga i ja obilježiti 30. obljetnicu umjetničkog rada.
To je trebalo biti 7. prosinca, no, bit će u travnju sljedeće godine. U riječkom HNK oboje ćemo pjevati u “Seviljskom brijaču”: ja ću biti Bartol, a Olga Rosina. Predstavu je režirao Ozren Prohić, no kako će to biti svečarska predstava, osmislio sam i neke izmjene koje mi je redatelj dopustio. Ali, srce nije. Za sada. No, u travnju ću nastupiti. Sigurno. A “Seviljski brijač” je u međuvremenu i u programu splitskog HNK, pa ću možda, dođe li srce do tada na planiranih 35 posto, zapjevati i tamo.
Snježana Dragojević Harapin