Najljepši dar što ga je mogla poželjeti za 70. rođendan, koji će proslaviti u svibnju, zagrebačka glumica Ana Karić već je dobila – glavnu ulogu u novom filmu Igora Mirkovića “Noćni brodovi”, koju smatra filmskom ulogom života. Glumi, naime, ženu svojih godina, ženu koja se, bezglavo poput kakve tinejdžerice, zaljubi u muškarca kojeg je srela u domu umirovljenika.
Nakon 50 godina glumačke karijere tijekom kojih je igrala u petnaestak filmova i šezdesetak televizijskih drama, Ana Karić bila je uvjerena da je vrijeme glavnih uloga na filmu za nju davno prošlo. Baš kao što je Helena, lik koji glumi, vjerovala da joj se u tim godinama više nikada neće desiti ljubav. Zato je poziv redatelja i scenarista Igora Mirkovića doživjela kao pravo čudo i, kako kaže, “neočekivani Božji dar”. A taj dar je uslijedio nakon što je prije godinu dana doživjela veliku bol: izgubila je supruga, odvjetnika Ivana Thüra, s kojim je bila u braku 49 godina i dobila sinove Tomu (42) i Petra (30). Partner u filmu bit će joj slovenski glumac Radko Polič, čemu se posebno veseli jer su davno surađivali na predstavi “Julije Cezar”, u kojoj mu je glumila suprugu. Snimanje filma počinje 25. travnja u Zagrebu, a u kinima bi se trebao naći početkom 2012.
Jeste li se ikada našli u situaciji da zbog ljubavi zapalite sve mostove za sobom? – Moj je život tekao drukčije. Sa svojim suprugom bila sam od šesnaeste godine, udala se s 20 i provela s njim cijeli život. Njega, na žalost, otprije godinu dana više nema. Imala sam, reklo bi se, običan, normalan život, jedan brak u kojem su rođena dva sina. Nikada nisam bila u prilici da rušim mostove za sobom. Bio je, gledajući s pozicije nekoga sa strane, vjerojatno nezanimljiv. Za mene je bio uzbudljiv. Kako ste podnijeli suprugovu smrt? – Teško. Kad je otišao, u ormaru sam našla veliki komad platna i od njega ručno sašila jednu torbu. Nikada prije nisam šivala niti sam imala želju za tim. Onda sam kupila boje za tkanine i oslikala je. Poslije sam nabavila još tkanine i, jednu za drugom, sašila 27 torbi. Trajalo je danima, ne znam koliko točno, bila sam potpuno izgubila pojam o vremenu. Poslije sam shvatila da je to bila neka vrsta terapije. Da mi sad netko kaže da sašijem torbu, ne bih znala otkud bih krenula, kako se to uopće radi. Poslije sam ih darovala, a sebi sam sačuvala samo dvije. Nataši Dangubić sam darovala jednu koja je vrlo lijepa pa je često pitaju gdje ju je kupila.
U čemu ste našli utjehu? – U vjeri. A kad se prije devet mjeseci rodila Mara, kći mog sina Petra, došlo je do bitne promjene u mom životu. Kao da je na neki način završilo ono teško razdoblje intenzivnog tugovanja. Žao mi je jedino što u posljednje vrijeme imam toliko posla da ne stignem biti s njom koliko bih željela, ali sve ćemo to nas dvije nadoknaditi. Veselim se što ćemo za dvije-tri godine zajedno ići na dječje predstave u kazalište.
Kristinka Šćavina
Pročitali ste skraćenu verziju intervjua. Sve o životu Ane Karić potražite u tiskanom izdanju Glorije (br. 845) ili se pretplatite na PDF izdanje.