Skromna starica, u vunenom prsluku i nezgrapnim cipelama, bez frizure – točnije, sijede kose skupljene u nešto što bi trebala biti punđa… U tom opisu lako je prepoznati prosječnu stanarku nekog hrvatskog staračkog doma, ali ne i Anu Karić , glamuroznu glumicu koja je već desetljećima sinonim za ženu savršenog stila i ukusa. Ipak, jedna od najbolje odjevenih žena u Hrvatskoj, koju nitko nikad nije vidio bez frizure i make-upa, na neko se vrijeme odrekla svih blagodati suvremene kozmetičke industrije. Sve zbog dobre uloge, rekla bi 70-godišnja glumica, koja u novom filmu Igora Mirkovića “Noćni brodovi” glumi ženu svojih godina, koja se bezglavo zaljubi u vršnjaka, ponovno počne voditi računa o izgledu te s odabranikom svog srca pobjegne u nepoznato.
Nakon 50 godina karijere, tijekom kojih je igrala u više od petnaest filmova i šezdesetak TV drama, Ana Karić bila je uvjerena da je vrijeme glavnih filmskih uloga za nju prošlo, a onda joj se u “Noćnim brodovima” dogodila – uloga života. U to se već uvjerilo stotinjak gostiju na pretpremijeri u zagrebačkoj galeriji Lauba, a premijera za kinogledatelje bit će 12. ožujka u Movieplexu Centra Kaptol. Za taj događaj, otkriva glumica, šiva se duga srebrno-siva haljina, koju je dizajnirala Branka Donassy .
OSVOJITE ULAZNICE ZA PRETPREMIJERU FILMA ‘NOĆNI BRODOVI’
Kako ste se u “Noćnim brodovima” osjećali bez šminke, frizure i u neuglednoj odjeći? – Uloga Helene je toliko dobra da sam bila spremna otrpjeti sve – pa čak i transformaciju u sjedokosu staricu. Zbog toga su mi obojili kosu u mišjesivu nijansu, i takva sam hodala gradom više od mjesec dana, koliko je trajalo snimanje. Istina, izbjegavala sam se pogledati u ogledalo i čak pitala redatelja je li potrebno da ja izgledam najgore od baš svih stanovnica staračkog doma u kojem smo snimali početak filma, no kad mi je on rekao: “Potrebno je”, pomirila sam se s tim. Sad, kad je film gotov, mislim da je bio u pravu.
Koja su, prema vašem mišljenju, bitna pravila za dobar izgled žene zlatne dobi? – Treba održavati dobru liniju i što manje se šminkati. Ja se privatno više uopće ne šminkam, samo stavim ruž i crne naočale, te pazim da uvijek imam čistu kosu. A kad sam bila mlada, sve je bilo drugačije: već rano ujutro izlazila bih iz kuće potpuno našminkana, s umjetnim trepavicama i u štiklama. Djevojkama je 60-ih godina prošlog stoljeća bilo nezamislivo hodati po ulici bez šminke i u trenirci.
Poznato je da ne pratite modne trendove, a ipak vas redovito proglašavaju ikonom stila. U čemu je tajna? – U tome što sam uz sebe uvijek imala nekog bliskog i dragog tko se brinuo o mom odijevanju. Naime, mrzim ići po dućanima i tražiti odjeću, i to nikada nisam radila. Na moj stil u mladosti je utjecala moja mama, koja je bila sjajna pletilja, pa su za mnoge stvari koje mi je ona napravila ljudi mislili da su Missonijeve. Moj pokojni prijatelj, vizažist Braco Žunić, kupovao mi je odjeću kad god bi otišao u inozemstvo, a pokojna sestra, koja je živjela u Njemačkoj, donosila mi je pune kofere odjeće jedne, u to vrijeme poznate, berlinske dizajnerice. Često sam putovala u Veneciju po materijale, iz kojih bi mi moja krojačica, gospođa Krivić, šivala odjeću. I danas se o mom odijevanju brinu meni dragi ljudi: Branka Donassy, Oliver Jular i I-gle.
U čemu se najbolje osjećate, a što nikada ne biste odjenuli? – Najbolje se osjećam u haljinama. Zimi uglavnom nosim crne, sive i smeđe, a ljeti u raznim bojama, no najdraže su mi bijele. Nikada ne bih odjenula kostim. Moj Braco Žunić mi je znao reći da u kostimu izgledam “kao mesareva žena”. To naprosto nisam ja.
Tijekom desetljeća ste vjerojatno prikupili impresivnu količinu garderobe. Čuvate li sve te stvari ili imate običaj darovati dragim osobama? – Ja sam zaista u mladosti imala mnogo garderobe, u kojoj bih povremeno napravila “čistku”, a višak stvari moja bi mama poslala svojoj sestri u Podravinu. A kako se ona bavila izradom tepiha, neke su moje sjajne kreacije završile kao dijelovi tepiha. Prije dvadesetak godina, kad sam shvatila da više ne mogu dugo stajati na visokim potpeticama, svoju sam kolekciju cipela poklonila Kseniji Pajić, a onih nekoliko pari koje sam ostavila, nedavno sam darovala snahi. Također, dosta sam odjeće prije petnaestak godina dala kolegicama i prijateljicama Nini Violić , Kseniji Pajić i Almi Prici . Jeste li ipak sačuvali neke posebno drage komade? – Da. Tako sam za Božić svojoj jednoipolgodišnjoj unučici Mari, uz jedno dugačko pismo, darovala prekrasnu svilenu Max Mara haljinu u kojoj sam 2000. bila proglašena glumicom stoljeća. Da, kad mene jednog dana više ne bude, ima uspomenu na baku. Čuvam još nekoliko tako posebnih i lijepih haljina, i sve će ih jednog dana dobiti Mara, kao i većinu mojeg nakita.
Kristinka Šćavina Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Cijeli intervju s Anom Karić pročitajte u tiskanom broju Glorije (br.895) ili se pretplatite na PDF izdanje