POVRATAK FILMU

Alma Prica: Velika je stvar imati ljubav i 50 godina

Dok je publika na premijeri brisala suze gledajući je u glavnoj ulozi u filmu “Halimin put”, Alma Prica, 50-godišnja zagrebačka glumica, sjedila je u kafiću ispred kinodvorane i mirno ćaskala s prijateljicama. Pred sam kraj filma uvukla se u dvoranu kako bi se zajedno s drugim članovima filmske ekipe uspela na pozornicu i poklonila publici, koja ih je nagradila dugim aplauzom.

Iako ganuta reakcijom, Alma za razliku od gledatelja nije pustila ni suzu. Jer, prvakinja drame zagrebačkog HNK, krhka je samo tijelom. U 26 godina karijere odigrala je pedesetak kazališnih uloga, snimila tri TV drame i 14 filmova, a gotovo uvijek igrala je glavne likove i za njih osvajala najprestižnije nagrade hrvatskog glumišta. Unatoč tome, stanka između dva snimanja filma ovaj je put bila stvarno dugačka.

Zašto osam godina niste snimili film? – Zato što Fellinija više nema, Woody Allen nema vremena za mene, a i Krzysztof Kieślowski je prerano otišao. (smijeh)

Kako ste se u kratkom vremenskom razdoblju snašli u dvije zahtjevne i vrlo različite uloge majki: Isovićeve i Ostojićeve Halime na filmu te Euripidove i Pandurove Medeje u kazalištu? – Da, ekstremno različite uloge majki. Kakav rascjep za glumca! Čitav ponor između ta dva lika. Hvala i Arsenu Ostojiću i Tomažu Panduru što su me poveli na nova imaginarna putovanja i što me na tom “putu” nikada nisu ostavili samu i izgubljenu. Obogatili su me s dva izuzetna ženska lika… Medeja iz pozicije ostavljene žene, napuštene i prognane, da se osveti mužu – ubija vlastitu djecu. A Halima, iz pozicije svog unutrašnjeg progonstva, posveti život traganju za posmrtnim ostacima svog posvojenog, ubijenog djeteta i ubijenog muža – bez trunka potrebe za osvetom, samo da nađe svoj mir, da vrati san na oči. Medeja je glasna, pobunjena, puna emocionalnih ispada, a Halima je tiha, zatomljena u svojim emocijama. Medeja bi izašla na trgove i izvikivala svoju nesreću, a Halima najradije ne bi uopće govorila… Zapravo su neusporedive…ipak, obje na dva potpuno različita načina, koliko god to paradoksalno zvučalo, imaju nešto zajedničko – samo svoju samoću i samo svoju bol. I očito, obje svojom nesrećom i boli inspiriraju umjetnost.

Postoje li još neke uloge koje ste posebno emotivno proživjeli? – Većina uloga koje sam dosad igrala, imale su jaku emotivnu podlogu ili zanimljiv emocionalni razvoj. Niti u jednu ulogu i njezinu emocionalnost, bez obzira na čemu je temeljena, nije jednostavno “ući”. Premda su to lica na papiru, mi glumci ipak ulazimo u njihovu najdublju intimu. Pa i kad ste dobro odgojen čovjek, ipak morate odbaciti svaku pristojnost, svaki stid, i postati “bezobrazan” glumac koji ide do kraja. Eto, tako smo mi glumci na neki način “kradljivci duša”. Zvuči malo mračno, ali to je zapravo svjetlost te profesije. Pomoću te “glumačke svjetlosti”, ja i u realnom životu bolje vidim neke stvari i pojave. Mnoge tajne glumačke profesije još ne znam, ili bolje rečeno još ih otkrivam, ali jedno znam…većina uloga koje sam imala priliku ili sreću odigrati, ostavila je u meni neki trag. Bila sam i još jesam – njima neizbrisivo dotaknuta.

Kad već govorimo o emocijama, 17 godina ste vezi s poljskim redateljem Januszom Kicom. Koje su prednosti, a koje mane veze na daljinu? – Daljina je nekad blizina, a blizina može pojačati udaljenost. Nema pravila. Kao i uvijek, sve na kraju ovisi tko su to dvoje ljudi i kakvi su njihovi odnosi i njihova ljubav. Sretna sam u svakom trenutku kada smo Janusz i ja zajedno, i nisam nesretna kada smo fizički udaljeni jer ne osjećam to kao razdvojenost. Uostalom, imam pedeset godina, imam ljubav, pa to je jako puno, ne moram imati i savršen raspored te ljubavi.

Ines Stipetić

Pročitali ste skraćenu verziju intervjua. Kakva je bila atmosfera na snimanju filma ‘Halimin put’, kako je Alma Prica izašla na kraj s jezikom Bosanske Krajine, koji su njezini strahovi ili koje su najbolje godine za glumicu pročitajte u tiskanom izdanju Glorije (br.930) ili se pretplatite na PDF izdanje.

Linker
07. rujan 2022 12:24