Mjuzikl “Jalta, Jalta”, svojevrsni zaštitni znak Alfija Kabilja , nastao je u samo tri mjeseca. Još dok ga je kao 36-godišnjak pisao, zagrebački skladatelj bio je uvjeren da će s njim napraviti bum, i stoga je na premijeri održanoj prije četiri desetljeća u kazalištu Komedija samouvjereno sjeo na prvo sjedalo u osmom redu. Na istom će mjestu sjediti i u subotu, 28. siječnja, na svečanoj proslavi 40. obljetnice izvođenja kultnog mjuzikla. No, uz 76-godišnjeg skladatelja neće biti libretist Milan Grgić. Njegov dugogodišnji suradnik i bliski prijatelj preminuo je prije petnaest godina, a propustio je, kaže Alfi Kabiljo, i premijeru.
– Milana je tada uhvatila panika. Nagovarao sam ga, ali nije se dao. I stoga mi je bilo žao što nije doživio ono što je uslijedilo kad je mjuzikl završio: publika je bila na nogama, euforično je pljeskala našem radu, sjajnoj režiji Vlade Štefančića i ansamblu sa Sandom Langerholz -Miladinov, Rikardom Simonellijem, Borisom Pavlenićem i Vladimirom Krstulovićem u glavnim ulogama – prisjeća se skladatelj, dodajući da je “Jalta”, koja se izvodila i na pozornicama drugih kazališnih kuća, bila rezultat njegove i Grgićeve “utreniranosti”.
Naime, još 1969. napisali su “Veliku trku”, koja je bila prvi mjuzikl u tadašnjoj Jugoslaviji i koja je, osim kazališne izvedbe, imala i tonski zapis na gramofonskoj ploči. Nakon toga napisali su još dva televizijska mjuzikla, “Dramolet po ciribiliu” i “Porodično stablo” te su, poneseni uspjehom, bili puni ideja. Grgić je baš u to vrijeme čitao Churchillove memoare, a kako je povijest bila i Kabiljova strast, mnogo su razgovarali o vremenu u kojem su se događali ključni povijesni trenuci. U tim se razgovorima rodila – “Jalta, Jalta”.
– Najprije smo napisali pjesmu “Neka cijeli svijet”, koju sam odlučio poslati na Yamaha festival u Tokiju, koji je tada, uz Rio de Janeiro, bio jedan od najvećih festivala zabavne muzike u svijetu. Otišao sam do Vice Vukova, s kojim sam već surađivao i predložio mu da odemo u Tokio. Pjesma mu se svidjela pa smo je snimili na mom malom magnetofonu i poslali u Japan. Ušla je u konkurenciju i osvojila drugo mjesto. Slušao sam Vicu, osjetio svu snagu te pjesme, vidio reakcije publike u Tokiju i bilo mi je jasno da smo napravili savršenu stvar – priča Alfi Kabiljo, dodajući da su on i Grgić stvarali “Jaltu” u gotovo nemogućim uvjetima, u njegovu stanu.
U skučenom prostoru sve je bilo puno pelena i igračaka, a Kabiljeva supruga Katja, profesorica klavira, uzalud se trudila umiriti klince – sina Ilana, danas 43-godišnjeg glazbenog producenta, i kćer Danijelu, 50-godišnju profesoricu komparativne književnosti i francuskog. Dok su oko njih letjeli plišanci i jurila Kabiljeva djeca, njih su dvojica radili svoje.
– Kad bi Milan opisivao tu atmosferu, do suza bi me nasmijao – kaže Kabiljo, čiji je mjuzikl igrao do 1994., a onda je u ožujku 2010. ponovno postavljen na Komedijinoj pozornici. Uz Kabilja, koji je tada sjedio u zadnjem redu, u publici je bila i većina glumaca iz prve postave “Jalte”, koji su uživali slušajući svoje “nasljednike” u glavnim ulogama – Sandru Bagarić, Đanija Stipaničeva, Dražena Čučeka i Ronalda Žlabura. A dok je nova generacija Komedijinih pjevača i glumaca zahvaljivala na burnom aplauzu, u krilo Sandre Langerholz-Miladinov doletjela je – ruža.
Kao osnovnoškolac pohađao je privatnu glazbenu školu hrvatskog skladatelja i pedagoga, violončelista Rudolfa Matza. Ondje je doživio i prvo glazbeno priznanje: slavni Matz svoje je “Sonatine za klavir” posvetio njemu i njegovim kolegama Dubravku Detoniju i Stjepanu Radiću. Kako su mnogo nastupali, zarana se oslobodio treme. Već s 11 godina imao je svoj bend, Ansambl Alfija Kabilja, u kojem je svirao klavijature. Nastupali su po plesnjacima i školskim čagama, a iz drugih su ga sastava često zvali da mijenja njihove bubnjare, iako nije svirao taj instrument. No, dobro se snašao. A u osmom gimnazije s Hrvojem Hegedušićem je napisao prvu pjesmu, “Autoput nas zove”.
– Hrvoje i ja sjedili smo u istoj klupi. Obojici nam je najvažnija bila glazba pa nikad nismo mogli prepisivati jedan od drugog nego smo obojica prepisivali od drugih u razredu. Sjajno smo se slagali. Ja sam imao svoj bend, a on Vokalni sastav Hrvoja Hegedušića. Njegov je sastav na tadašnjoj zagrebačkoj televiziji nastupio s mojom pjesmom “Kraj logorske vatre”, koju je poslije pjevao Marko Novosel. Našu smo zajedničku pjesmu poslali na Zagrebački festival, ali, nije prošla. Nisu ni znali što propuštaju – kaže Alfi Kabiljo, kojemu nije bilo strano niti pjevanje.
Uživo je pjevao samo jednom, no, kao back vokal snimio je mnoštvo ploča. A kad je 1965. i 1966. boravio u Parizu, dobio je ponudu da snimi svoju ploču.
– Uvijek se pravim važan pred Mirom Ungarom jer su mi snimanje ploče ponudili prije nego njemu, koji je tada bio u Parizu s tadašnjom suprugom Terezom Kesovijom . Međutim, shvatio sam da ne smijem svaštariti. Biti pjevač znači posve promijeniti život i odbio sam tu ponudu. A moj Ansambl počeo je snimati rock-muziku: pjesma “Zagrebački twist” i “Madison za Danijelu” i danas se vrte na radijskim postajama, a nedavno sam ih čuo i u HTV-ovoj emisiji Evergreen – govori Kabiljo, za čiju je ranu ljubav prema glazbi zaslužna majka Rahela, profesorica engleskog i njemačkog jezika.
Snježana Dragojević Harapin
Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Cijeli tekst o radu Alfija Kabilja pročitajte u tiskanom broju Glorije (br.890) ili se pretplatite na PDF izdanje
