Danas je potpuno jasno da će fenomen Parnog valjka, jednog od najpopularnijih zagrebačkih sastava, trajati dokle god se njegova dva najvažnija člana – pjevač Aki Rahimovski (56) i gitarist Husein Hasanefendić Hus (57) – budu mogli popeti na pozornicu. U bendu kroz koji je prodefiliralo dvadesetak članova, redom vrhunskih glazbenika i najvećih imena naše scene, jedino su Aki i Hus proveli cijeli svoj radni vijek – od njegova osnutka 1975. i prvog albuma “Dođite na show” do posljednjeg “Stvarno nestvarno”, koji promoviraju na turneji ‘Vjeruj, tu sam čovjek’ što je slogan njihovog sponzora dm-a. Iako su prije šest godina odlučili raspustiti bend, nisu dugo izdržali bez nastupa i publike. Jer, bez obzira na 17 studijskih albuma, Parni valjak je prije svega koncertni bend, koji najviše uživa i daje u direktnom kontaktu s obožavateljima, za što će u sklopu turneje po najvećim hrvatskim gradovima – Splitu, Zagrebu, Zadru, Puli, Rijeci i Osijeku – ponovno imati priliku.
Da danas osnivate bend, biste li ga ponovno nazvali Parni valjak? Aki: Definitivno ne. Tada su bila popularna industrijska imena poput Teške industrije ili Buldožera kod nas, ili, pak, Kraftwerka u Njemačkoj, koja danas više nisu aktualna. Hus: Pokojni basist Zlatko Miksić – Fuma je prvi rekao kako je Parni valjak sjajno ime za bend, a već je bilo prisutno u pjesmama “Tako prođe tko ne pazi kad ga Parni valjak zgazi” i “Ljubavni jadi jednog parnog valjka”.
Kad ste shvatili da vam rock’n’roll nije samo zabava nego i posao? Hus: Meni je to od početka bilo jasno. Moji roditelji, pak, dugo nisu shvaćali ozbiljno ono čime sam se bavio, nadali su se da je to samo neka moja faza. No, s vremenom su mi postali najžešći fanovi. Aki: Moj otac je bio učitelj glazbe pa sam krenuo njegovim stopama. I bio jako razočaran što me u Skoplju nakon završene osnovne nisu primili u srednju glazbenu školu, nego sam bio prisiljen učiti za strojarskog tehničara. Muzika me definitivno obuzela kao tinejdžera, kad sam pjevao u skopskim bendovima Vakuum, Krvna braća i Torr. Kao 19-godišnjak sam na Husov poziv stigao u Zagreb.
Po čemu pamtite svoj prvi susret? Hus: Po potresu u Zagrebu. Baš simbolično, Aki stiže, Zagreb se trese. Pamtim da nam se u stanu tog kasnog ljeta 1975. sve zaljuljalo pa sam krenuo na kolodvor znatno ranije nego što je bilo potrebno. Prvi put sam Akija gledao dva mjeseca prije toga na Bum festivalu u Velikoj dvorani Doma sportova. Pokojnog menadžera Milana Škrnjuga i mene oduševila je njegova energija i krenuli smo u potragu za njim. Aki je, zapravo, u Zagreb stigao da bude pjevač Grupe 220, koju sam tada vodio, a Parni valjak je rođen tek nakon njezina raspada. Aki: Došao sam u Zagreb da ostvarim svoj san i postanem profesionalni pjevač, jer u Makedoniji to nije bilo moguće. S grupom Torr nije bilo šanse da snimim ploču, tako da me sama sudbina vjerojatno spojila s Husom na Bum festivalu.
Kako je izgledao taj festival? Aki: Otvorila ga je Neda Ukraden, koju je publika doslovce otjerala sa scene pa sam se uplašio kako će reagirati na naš nastup, jer smo bili prvi bend te večeri. No, već na prve taktove masa je krenula prema pozornici i sve je super ispalo. Nakon nastupa dao sam i prvi autogram djevojci iz Siska. Gledao sam, dakako, i nastup Grupe 220 i zaprepastio se kad je Husu doletjelo jaje u oko. Hus: Fućkalo se meni tada za oko, jedino sam pazio da mi se žumanjak ne ocijedi na novu gitaru fender stratocaster.
Jeste li saznali zašto se to dogodilo? Hus: Članovi sarajevske Teške industrije angažirali su svoje tehničare da konkurenciju gađaju jajima i jabukama. Iako festival nije bio natjecateljski, valjda je to trebalo pokazati da je Teška industrija super. Koliko pamtim, najgore je prošlo Bijelo dugme, njih su gađali svime što im je došlo pod ruku. Aki: Inače su nam na scenu letjeli samo grudnjaci, tu i tamo koje gaćice…
Jeste li po tome shvatili da ste uspjeli? Hus: Prijelomnica je bio varaždinski koncert 1979., na kojem su uz nas nastupili Bulodžeri i još neki bendovi. Bilo je to mjesec dana nakon izlaska albuma “Gradske priče”, a prema reakcijama u Zagrebu, nije nam se činilo da će to biti osobit uspjeh. Međutim, čim smo krenuli sa “Stranicom dnevnika”, dvorana je zaurlala i otpjevala je s Akijem od početka do kraja. U tom trenutku sam shvatio da se sve promijenilo. Aki: Mi smo bili i ostali koncertni bend, koji najviše gušta na svirkama, zato i imamo čak pet live albuma. Naša ideja je od samog početka bila da nas publika na svakom koncertu mora zvati na bis te da nas u roku od dva mjeseca organizatori moraju pozvati da ponovno tamo sviramo. Tako smo prve godine održali čak 154 koncerta.
Kruno Petrinović
Pročitali ste skraćnu verziju teksta. Cijeli intervju s Akijem Rahimovskim i Huseinom Hasanefendićem koji govore o Parnom valjku i glazbenoj karijeri, pročitajte u tiskanom broju Glorije (br.878) ili se pretplatite na PDF izdanje
