Već danima uoči koncerta u pulskoj Areni, Zlatanu Stipišiću Gibonniju uglavnom je isključen mobitel. Ne zato što mu na ljetovanju s obitelji treba osobita koncentracija, kako bi se u miru pripremao za najveći ovogodišnji koncertni izazov, već zbog – neugode. Teško mu je, kaže, svima koji ga zovu i traže ulaznice objašnjavati da ih već odavno nema. Koncertni prostor pod vedrim nebom očito je premali da ugosti sve poklonike Gibonnija (39) i Olivera Dragojevića (59), pa je pet tisuća ulaznica rasprodano u samo nekoliko dana nakon što su puštene u prodaju. Što i nije čudno. Jer Oliver i Gibonni dvije su velike zvijezde domaće pop-glazbe, jedan su drugome već gostovali na koncertima, ali zajednički su dosad održali samo jednom. A u Puli će 25. kolovoza, osim pratećih bendova, uz njih na pozornici biti i impresivan orkestar od 70 članova – Zagrebačka filharmonija.
Od vašeg i Oliverovog zajedničkog koncerta na Dinamovom stadionu u Zagrebu prošlo je trinaest godina. Što, vezano uz taj događaj, posebno pamtite? – Pamtim da je došlo 33.000 ljudi s ulaznicama i još smo nešto podijelili prijateljima. Koncert je bio specifičan jer publika, zbog pravila stadiona, nije mogla biti na travi nego na tribinama, pa iako nas je pratio veliki orkestar, i publike je bilo mnogo, atmosfera je nekako bila komorna. Nismo, naime, mogli ostvariti kontakt s gledalištem, koje nam je bilo dosta daleko. Dobro je sve to skupa i ispalo, ali ja i danas žalim što publika nije mogla barem sjediti na travi, pa da mogu čuti i vidjeti njihovu reakciju. U to vrijeme sam, u usporedbi s Oliverom, bio neiskusan i on mi je u tim trenucima mnogo pomogao. Lovila me nervoza, ali sam vidio kako on odiše mirom: ja sam pušio četiri kutije cigareta dnevno, a on dvije. Jasno, kad se popneš na pozornicu, sva nervoza prođe, ali u ono doba, za mene je to bio velik zalogaj.
Što zajednički koncert znači za karijere dva glazbenika različite životne dobi i iskustva? – Onda smo odsvirali svaki po sat vremena svog repertoara i samo nekoliko zajedničkih pjesama. Ovaj je koncert posve drukčiji po koncepciji nastupa i izboru pjesama. Nastup u Maksimiru me prije trinaest godina sasvim etablirao na sceni, jasno se moglo vidjeti kojoj ću kategoriji pripadati. Obojica smo tada napravili jedan otklon prema sceni devedesetih, prevladavajućem play backu, jer smo se na pozornici pojavili praćeni orkestrom od osamdesetak glazbenika, moćnim razglasom, gudačima, puhačima, dva koncertna klavira… Urbana publika – ne po geografskom odredištu, nego po stanju duha – mogla je u nama prepoznati ljude koji drže do posla i načina na koji će se njime baviti. Oliveru je to već bila kruna karijere, a meni fantastično otvaranje vrata.
Tko na vašem zajedničkom koncertu ima posljednju riječ o izboru repertoara? – Možda upravo u tom pitanju leži tajna našeg dugogodišnjeg prijateljstva jer nas nitko sa strane nije uspio posvađati. Toliko smo homogeni i volimo glazbu, pa kad počnemo razgovarati o repertoaru, sve dogovorimo za dvije minute. Obojici su nam na prvom mjestu pjesme u kojima najviše uživamo, a ne najveći hitovi. Ni meni ni njemu nije cilj napraviti paradu hitova, nego proizvesti fantastičan osjećaj na pozornici, stvoriti neku čaroliju koju će ljudi pamtiti. Hitove mogu čuti i na radiju. A mi još veoma uživamo u svom poslu, ne odrađujemo nastupe kao jukebox i čini mi se da je u tome tajna suradnje, koja za naše pojmove – dugo traje. Kod nas, zapravo, nema neke posljednje riječi: mi sjednemo i pričamo.
U vašim se karijerama nakupilo dosta pjesama, a sve se na jednom koncertu ne stignu izvesti. Za koje vam je bilo osobito stalo da uđu u izbor? – Dugoročno gledano, možda sam ja imao sreću da neke pjesme koje su mi bile veoma drage nisu odmah bile najbolje prihvaćene kod publike, nego ih je ona otkrivala kako je prolazilo vrijeme. Recimo, “Ovo mi je škola” jedna je od takvih pjesama. Obvezno ću svirati “Libar”, koji je publika odmah zavoljela, za “Zlatne godine” imam novi aranžman. S druge strane, ima pjesama koje su bile superpopularne, ali ih nećemo svirati jer jednostavno neće biti vremena. Moji samostalni dvoranski koncerti obično traju po tri sata, pa sam naprosto morao odrezati pola repertoara, a Oliveru, čija je karijera duga 40 godina, bilo je još teže.
Koliko vas obvezuje, a koliko sputava činjenica da nastupate uz pratnju moćne filharmonije? – Godinama sam brusio svoj bend i aranžmane da bih došao do stupnja visoke razine pop-muzike, pa bez srama možemo biti predgrupa bilo kojoj europskoj zvijezdi. U mom sastavu sviraju ne samo najbolji muzičari ove generacije, nego unutar nekoliko generacija. Marijan Brkić je gitarist poznat još s kraja sedamdesetih, a klavirist Teo mi je najbolji u novoj generaciji. Dvadeset godina mi je trebalo da u Hrvatskoj skupim odličan bend, e pa sad kad na to još dođe Zagrebačka filharmonija, priznata i poznata i izvan naših granica, meni je onda taj nastup s njima dodatni izazov. Jer, tko zna kad ću idući put imati priliku biti s njima na istoj pozornici.
Zvuk kojeg instrumenta u orkestru najviše volite i zašto? – Kako sam odrastao uz rock-glazbu, najviše volim kad orkestar može zazvučati kako je svojedobno zvučala Metallica ili Aerosmith. I Alan Bjelinski – dirigent i aranžer – te Ante Gelo, aranžer, mladi su ljudi koji znaju taj glazbeni rukopis, pa će orkestru znati raspisati takav rokerski zvuk.
Kako ste se ovog ljeta pripremali za koncert u Puli? – Ja taj nastup doživljavam kao glazbenu poslasticu. Koncert se dogovara od početka godine, i cijelo sam vrijeme na njega gledao kao na nešto lagano za kraj ljeta. Kao, malo ćemo zasvirat’. No sve je to ispalo mnogo ambicioznije nego što smo mislili i svima nama koji ga pripremamo to je centralni događaj ove godine. A veliko zanimanje publike donijelo je dodatnu tenziju. Dobra je stvar što smo svi uz more: Gelo je na Mljetu, Bjelinski na Murteru, Oliver i ja smo zajedno danima bili u Veloj Luci na Korčuli, pa smo mnogo puta pročešljali repertoar i aranžmane.
Glazbeno ste, dakle, sve uskladili. No, kako ćete se stilski uskladiti na pozornici? – Ajme, to tek dolazi na dnevni red. Njega će odjenuti supruga Vesna, a mene moja Sanja. E sad, koliko su njih dvije stilski usklađene – ne znam. Uglavnom, naše žene nisu zbog toga organizirale poseban miting, ali bit će kako one kažu.
Kako ste proveli ljeto? – Bez velikih uzbuđenja. Sve mi je nekako izgledalo kao kad se probudim, a ništa nisam sanjao. Meni je to najljepše. Snovi samo donose nemir. Nisam imao nikakvih problema, ni s kim se nisam svađao, nitko se nije na mene puno ljutio niti me vrijeđao. Humanitarna akcija sa Studenom je odlično uspjela, prikupili smo 900.000 kuna, i na odmor sam otišao pun neke dobre energije. Na ljetovanju sam napisao nekoliko lijepih pjesama, uživam u pripremama za nastup u Areni i u društvu svoje obitelji. Ovo ljeto glavna zabava i briga nam je Renco: dvije su mu godine, nema straha ni od čega, baca se u more gdje stigne i – tone. Zakašlje se i naguta vode, ali ništa iz toga ne nauči. Normalno, svi skačemo za njim, ali nekako najviše Tanja, njegova velika sestra, koja si je dala u zadatak da ga nauči plivati. Otkako je Rando prije dvije godine krenuo u školu, ni mi više ne možemo praznovati koliko želimo, a i Tanja ima svoje obveze na studiju arhitekture u Zagrebu, pa kad uspijemo biti zajedno, stvarno nam je lijepo. Ma, nije Randu škola trauma koliko je meni: ja sam naučio živjeti bez sata, a sad mi izgleda kao da ja idem u školu. Vikendom obično nisam doma jer radim, a on, pak, radnim danima ima nastavu, satove engleskog, dugo smo išli na plivanje, pa na nogomet, i zapravo je slobodan tek za vikend – kad mene nema. Zato jako cijenim ova naša zajednička ljeta, kad su sa mnom i sa Sanjom sva naša djeca. Ali valjda je to tako u obiteljima pomoraca, trgovačkih putnika, sportaša i glazbenika.
Kako se branite od poziva svih znanaca koji nisu uspjeli nabaviti ulaznicu za koncert u Puli, pa ih sada traže od vas? – Možda zvuči nevjerojatno, ali meni je zaista neugodno. Ulaznice su naprosto planule čim su puštene u prodaju, čemu se ipak nismo nadali. Koliko god mi imponira takvo zanimanje za našu glazbu, toliko mi je i krivo jer znam da puno naših odanih poklonika koji dišu atmosferu, nisu uspjeli doći do karte. Kad bismo barem mogli napraviti neku reprizu koncerta, ali to je, bojim se, nemoguće. Najmanje to ovisi o meni i Oliveru: puno je tu ljudi angažirano, a ni Arena nije uvijek slobodna. Koncert će snimati televizija, dakle, bit će neki zapis, no ja nikad ne razmišljam o slici, meni je uvijek najvažniji ton. Mene i Olivera ionako ponajprije dolaze slušati, a ne gledati, i na tom sam statusu stvarno zahvalan. Uvijek sam se divio Pink Floydima: punili su stadione, albumi su im bili rasprodani, a malo je tko od publike uopće znao kako izgledaju. Da im je David Gilmore došao ujutro na vrata i pozvonio, valjda bi ga pustili unutra misleći da je vodoinstalater. E, to je moj ideal: da si kao lik nevažan, da je važno koliko si superioran u svom poslu.
Dubravka Tomeković Aralica