Fedor Emelianenko, Glover Teixeira, Benson Henderson, Jorge Masvidal, Amanda Nunes, samo neka su od velikih MMA imena koja su ove godine objavila povlačenje iz sporta. Danas im se pridružio još jedan velikan, Robbie Lawler.

41-godišnji Lawler vjerojatno nema tako veliku karijeru kao što imaju npr. Fedor Emelianenko, Benson Henderson ili Amanda Nunes. Međutim, Robbie Lawler imao bi status legende čak i da nikada nije došao do UFC-ove titule prvaka.

Rano se zaljubio u borilačke sportove, a talent je prepoznao legendarni borac hrvatskih korijena

No, vratimo se prvo u nešto dalju prošlost. Robert Glenn Lawler rođen je 20. ožujka (treći mjesec) 1982. godine. Lawler se rodio u San Diegu, drugom najvećem gradu u Kaliforniji. Prvi je naravno Los Angeles. Još u djetinjstvu, Lawler je prošao kroz određenu traumu zbog razvoda svojih roditelja. Kao desetogodišnjak, Lawler se preselio iz San Diega u Iowu, točnije u maleni Bettendorf (oko 40 tisuća stanovnika). Još kao osmogodišnjak, Lawler je imao prvi doticaj s borilačkim sportom, a taekwondo je bio prvi borilački sport koji je trenirao. Odrastajući uz oca koji je služio u marincima, Lawler je izrastao u discipliniranu i radišnu mladu osobu, a ljubav prema borilačkom sportu rasla je sve više.

Pohađajući srednju školu, Lawler se upoznao s hrvanjem i nizao je jako dobre rezultate. Legendarni Pat Miletich, američki borac hrvatskih korijena i nekadašnji UFC-ov prvak velter kategorije, uočio je Robbieja Lawlera još tijekom Lawlerovih srednjoškolskih dana. Miletich je prepoznao talent i pozvao je tada još maloljetnog Lawlera da se priključi njegovoj ‘‘Miletich Fighting Systems‘‘ dvorani.

‘‘Vidio je da sam poprilično čvrst dečko i pozvao me da dođem trenirati s njim. Tamo je bilo jako puno velikih radnika, tipova koji su se bavili ovim sportom još prije nego je MMA postao kul. Naporno su trenirali svakog dana, a svi su bili čvrsti. Ako biste opstali dulje od tjedan dana kod nas u dvorani, to bi govorilo nešto o vama.‘‘, rekao je Lawler 2014. godine u intervjuu za UFC-ovu službenu web stranicu.

‘‘Volio sam trenirati i natjecati se, a odlazeći u dvoranu bio sam okružen tipovima koji su voljeli iste stvari. Oni su bili gladni uspjeha i gurali su me da postanem bolji.‘‘, nastavio je Lawler.

UFC debi odradio je prije više od 20 godina, a nastupio je i pod okriljem Pridea

U travnju (četvrti mjesec) 2001. godine, Lawler je odradio svoj profesionalni MMA debi, nešto više od dva tjedna nakon što je proslavio 19. rođendan. Nokautom u prvoj rundi porazio je Johna Reeda, a unutar iste kalendarske godine Lawler je upisao još tri pobjede nokautom. Te pobjede stavile su ga pod povećalo Dane Whitea i Lawler je 10. svibnja (peti mjesec) 2002. godine debitirao u UFC-u.

Njegova UFC karijera također je krenula dobro. Lawler je upisao tri pobjede zaredom, ali dolaskom ozbiljnijih protivnika, došli su i prvi problemi u Lawlerovoj karijeri. Pete Spratt porazio je Lawlera u četvrtom mjesecu 2003. godine i Robbie je prvi put u karijeri osjetio poraz. Krajem 2003. godine Lawler se vratio pobjedama porazivši Chrisa Lytlea, ali 2004. godina donosi veliki zaokret u njegovoj karijeri.

UFC-ovi ‘‘matchmakeri‘‘ uparili su Lawlera s tada mladim i relativno nepoznatim Nickom Diazom. Odličnih šest i pol minuta pružili su Lawler i Diaz na UFC 47 eventu, ali Nick Diaz je izašao kao pobjednik iz tog meča. Nokautom u drugoj rundi Diaz je porazio Lawlera, a Robbie je na prvu bio poprilično ljut na suca Stevea Mazzagattija jer je prekinuo borbu, ali nedugo poslije, Lawler je sportski priznao poraz. Situacija u kojoj Lawler na prvu reagira ljutito, ali ubrzo se sabere, nešto je čime će 15 godina kasnije oduševiti publiku, no doći ćemo do toga.

Nakon poraza od Nicka Diaza, Robbie Lawler iste je godine izgubio i od Evana Tannera, a Tanner ga je svladao ‘‘submissionom‘‘ u prvoj rundi. Dva uzastopna poraza prekidom bila su dovoljan argument UFC-ovim čelnicima da otpuste Lawlera. Iako je gajio atraktivan stil borbe i bio je na glasu kao vrlo opasan udarač, UFC-ovi čelnici procijenili su kako Lawler ipak nije dovoljno talentiran da se nadmeće s najboljim borcima na svijetu.

Mnoštvo je primjera gdje borci jednostavno nestanu sa scene nakon što im UFC uruči otpusne papire. Robbie Lawler nije bio jedan od njih. Osam pobjeda u sljedećih devet nastupa upisao je Lawler, a 2006. godine nastupio je čak i u kultnom PRIDE-u. ‘‘Letećim koljenom‘‘ Lawler je nokautirao Joeya Villasefora, a bio je to PRIDE 32 event koji se održao u Las Vegasu. Jedan od boraca koje je Lawler pobijedio na svom pohodu ka povratku u velike organizacije, bio je i Frank Trigg. Lawler je Trigga nokautirao u četvrtoj rundi borbe, a koliko je Lawler bio ubitačan u tom meču, govore Triggove riječi kojima je opisao iskustvo te borbe.

‘‘Ta borba skoro me ubila. Da sam dogurao do pete runde, vjerojatno bih umro na nosilima.‘‘, rekao je Trigg opisujući kakav je osjećaj boriti se protiv Lawlera koji je serijom dobrih nastupa osigurao mjesto u Strikeforceu, tada ponajboljoj svjetskoj MMA organizaciji.

Nije briljirao u Strikeforceu, ali UFC mu je ipak odlučio dati novu priliku

Tri pobjede i pet poraza upisao je Lawler unutar Strikeforcea, ali ipak se vratio u UFC. Povratak u UFC osigurala mu je UFC-ova kupnja Strikeforcea koji se kao organizacija zapravo ugasio. UFC-ovi čelnici odlučili su zadržati Lawlera unutar svog rostera, a Lawler drugu i vjerojatno posljednju priliku nije mogao propustiti.

Redom je Robbie pobjeđivao Josha Koshchecka, Bobbyja Voelkera i tada mladog talenta Roryja MacDonalda, a te tri pobjede dovele su ga do borbe za upražnjenu titulu prvaka. Georges St-Pierre napustio je tron nakon teško izborene pobjede nad Johnyjem Hendricksom, a Hendricks je trebao protivnika za upražnjenu titulu. Robbie Lawler odabran je za tu ulogu, ali favorizirani Hendricks porazio ga je jednoglasnom odlukom sudaca nakon pet nevjerojatno uzbudljivih rundi. Veliki portali poput MMA Fightinga i Sherdoga proglasili su taj meč najboljom borbom godine u 2014.

Mnogi su vjerovali da je Lawler tada dosegnuo svoj vrhunac i da dalje od toga neće moći. Lawlera se promatralo kao poprilično jednodimenzionalnog borca čije se glavne snage zasnivaju na jačini udarca i izdržljivosti. Mnogi su smatrali da je to nedovoljno za postati prvakom, ali Lawler nije odustajao.

Gotovo nitko nije vjerovao u njega, ali dogurao je do najveće titule u MMA-u

Samo dva mjeseca nakon brutalnih pet rundi protiv Hendricksa, Lawler se vratio u kavez i nokautirao je Jakea Ellenbergera u trećoj rundi. Do sljedećeg nastupa prošla su ponovno samo dva mjeseca, a Lawler je u meču na pet rundi porazio Matta Browna. Bio je to svojevrsni ‘‘title eliminator‘‘, a Lawler je pobjedom nad Brownom izborio novi napad na titulu. Krajem 2014. Lawler je po četvrti puta u toj kalendarskoj godini kročio u kavez, a Johny Hendricks ponovno se našao na suprotnoj strani. Opet smo gledali napet i tijesan meč, ali ruka Robbieja Lawlera podignuta je na kraju tog meča. Podijeljenom sudačkom odlukom slavio je ‘‘Ruthless‘‘ i ušutkao je sve one koji su smatrali da je ‘‘limitiran‘‘ i nedovoljno kvalitetan za najviše domete.

Lawlerova vladavina UFC-ovom velter kategorijom nije potrajala naročito dugo, ali bila je za pamćenje. Robbie je titulu prvi puta branio u sedmom mjesecu 2015. godine, a bio je to meč koji svakome padne na pamet kad god se spomene ime Robbieja Lawlera.

Borba koja je obilježila Lawlerovu karijeru

Rory MacDonald, borac s kojim se Robbie prethodno već borio, izborio je svoj prvi napad na titulu prvaka. Iskusniji i kvalitetniji u odnosu na prvi obračun, MacDonald je došao s namjerom da osvoji titulu koju su mu mnogi predviđali od samih početaka karijere.

Borba je sjajno krenula za MacDonalda i tada 26-godišnji Kanađanin uzeo je prvu rundu na sve tri sudačke kartice. Lawler se posložio u drugoj i brzo je izjednačio rezultat. Međutim, MacDonald pojačava tempo u sljedeće dvije runde i u petu rundu ulazi s tri osvojene runde (39-37 na tri sudačke kartice).

‘‘Još pet minuta i postat ćeš svjetskim prvakom.‘‘, upute su koje je MacDonald dobivao iz svog kuta. Ipak, jedan jako bitan detalj dogodio se krajem četvrte runde.

Zvono za kraj runde se oglasilo, ali Lawler i MacDonald nisu bili spremni otići na odmor. Obojica su stali na sredinu kaveza i odradili su odmjeravanje koje je i dan-danas jedan od najkultnijih trenutaka u povijesti UFC-a. Krvavih lica, nakon 20 minuta rata, Lawler i MacDonald htjeli su dokazati jedan drugome kako kaos nije gotov te da im preostaje još pet vatrenih minuta. 16 tisuća ljudi u MGM Grand Areni svjedočilo je trenutku koji se ne zaboravlja do kraja života.

Pogledate li pozorno to odmjeravanje, može se uočiti kako je Lawler ipak djelovao ‘‘nabrijanije‘‘ i gladnije ususret toj petoj rundi. Znalo se da petu rundu neće dobiti vještiji borac, nego onaj čvršći, onaj koji je spreman umrijeti unutar tog kaveza. Atmosfera u MGM Grand Areni bila je na vrhuncu i čekala se ta posljednja, peta runda. Vjerojatno svjestan da gubi na sudačkim karticama, Lawler je znao da mora krenuti po prekid ako želi zadržati titulu. MacDonald je u posljednju dionicu ušao sa saznanjem da ga pet minuta dijeli od titule, ali Lawler mu je priuštio takvu štetu da je MacDonald izdržao još samo minutu borbe. ‘‘Ruthless‘‘ Robbie uništio je nos talentiranog Kanađanina i MacDonald je nakon jednog od brojnih udaraca u nos jednostavno legao na tlo, a bilo je jasno da borbi dolazi kraj.

Robbie Lawler euforično je proslavljao pobjedu, a svima je za oko zapinjala ogromna posjekotina na usni Robbieja Lawlera. Lawler apsolutno nije mario za ogromnu posjekotinu i u tim trenucima izgledao je kao najopasniji tip na svijetu.

‘‘Svima sam pokazao da sam istinski borac, uvijek se dolazim boriti, a što god da se dogodi, ja nastavljam pritiskati i ne prestajem pobjeđivati nokautom.‘‘, izderao se Lawler u mikrofon Joea Rogana.

Spomenuti meč između MacDonalda i Lawlera u očima mnogih najbolji je meč u povijesti ovog sporta. Lawler i MacDonald borili su se na tehnički visokoj razini, ali još više oduševili su svojim borilačkim duhom. Lawlerov borilački duh na koncu je ipak bio nešto veći i jači, a taj meč zapravo je Lawlerovo životno djelo. Sve što je Robbie Lawler utjelovio kroz svoju karijeru, sažeto je unutar tog meča, a koliko UFC cijeni tu borbu, govori i činjenica da su taj meč prije nekoliko dana uvrstili u svoju Kuću slavnih.

Nakon što je 2014. godine odradio po mnogima najbolju borbu godine protiv Johnyja Hendricksa, Lawler je i u 2015. pokupio mnoštvo takvih priznanja. Nije Lawler tu stao. 2016. godine odradio je pet odličnih rundi protiv Carlosa Condita, a do pobjede je došao podijeljenom sudačkom odlukom. Taj meč također je u mnogim izborima proglašen za najbolju borbu godine, a Lawler je tako tri godine uzastopno sudjelovao u mečevima koji su birani za najbolje unutar kalendarske godine.

Nedugo nakon pobjede nad MacDonaldom, uslijedio je pad Robbieja Lawlera

Međutim, Lawler je podosta kontroverzno porazio Condita. Brojni medijski predstavnici, kao i MMA fanovi, smatrali su da je Condit zaslužio pobjedu. Robbie Lawler odradio je dobar meč, ali vidjelo se da ratovi kroz koje je prošao ipak ostavljaju traga na Lawleru. Pola godine kasnije došla je i potvrda, jer Tyron Woodley nokautirao je Lawlera već u prvoj rundi borbe.

Taj meč ujedno je označio i kraj Lawlerove vladavine. Nikada više Robbie se nije uspio vratiti na vrh, a u sljedećih osam nastupa upisao je dvije pobjede i pet poraza. U jednom trenutku bio je u seriji od četiri uzastopna poraza, ali jedan od tih poraza došao je vrlo kontroverzno.

Lawler je 2019. godine odabran kao borac koji će dočekati Bena Askrena u UFC-u. Askren je u UFC došao u onoj poznatoj razmjeni između UFC-a i ONE Championship organizacije. Tada neporaženi Askren došao je u UFC iz ONE-a, a u suprotnom smjeru otišao je Demetrious Johnson. Velika očekivanja imali su UFC-ovi čelnici od Askrena iza kojeg je bilo 18 pobjeda u karijeri.

Robbie Lawler trebao je poslužiti kao odlična provjera, pretežno zbog svoje dobre obrane od rušenja kojom je trebao neutralizirati glavna oružja Bena Askrena. Nakon samo 15 sekundi borbe, Lawler je bio taj koji je podigao Askrena i ‘‘slamom‘‘ ga je zakucao o pod. Pogodio je Lawler UFC-ovu pridošlicu s nekoliko teških udaraca i činilo se kao da će Askrenov debi neslavno završiti nakon samo 20-ak sekundi borbe. Nekako se Askren ipak uspio izvući i primiriti borbu.

Nakon nešto više od tri minute borbe, Askren je zaključao Lawlera u takozvano ‘‘bulldog‘‘ gušenje. Lawler je signalizirao Herbu Deanu da je pri svijesti, ali u jednom trenutku činilo se kao da je ipak ostao bez svijesti. Dean je prekinuo meč, ali ispostavilo se da je pogriješio. Robbie Lawler bio je silno ljutit zbog takve odluke suca te se izderao na Deana. Tu se sada vraćamo na situaciju iz 2004. godine.

Ranije smo vam spominjali kako je Lawler bio ljutit i na Stevea Mazzagatija jer je prekinuo njegovu borbu protiv Nicka Diaza. Prekid je tada bio više nego opravdan, a Lawler se brzo primirio i čestitao je Diazu na pobjedi. 15 godina kasnije, Lawler je izgubio meč zbog neopravdanog prekida, ponovno se naljutio, ali reakcija koja je uslijedila oduševila je MMA fanove diljem svijeta.

‘‘Herb, nemoj se brinuti zbog ovoga, ti si vrhunski sudac. Sranja se događaju, sve je u redu.‘‘, rekao je Lawler sucu kojem je vidno bilo neugodno.

Bila je to jako lijepa gesta kojom je odlučio skinuti određeni dio tereta s Herbovih leđa. Bilo je jasno da će Herb Dean snositi velike kritike MMA javnosti, ali Lawler je odlučio kako on neće biti jedan od kritičara i jednostavno je ukazao Deanu da se pogreške svima događaju.

Revanširao se Nicku Diazu, ali najviše je oduševio gestom nakon samog meča

Robbie Lawler fanove je možda još više oduševio u devetom mjesecu 2021. godine. Nick Diaz tada se vratio u kavez nakon šest i pol godina pauze, a dočekao ga je revanš protiv Lawlera. Vidjelo se da je Diaz daleko od svojih najboljih dana, a Nick je djelovao kao da se muči i s određenim psihičkim problemima. Robbie Lawler pretukao je Diaza u revanšu, a Nick je početkom treće runde predao meč jer više nije mogao primati Robbiejeve udarce. Iako su nekoć bili veliki rivali, Lawler je nakon meča pristupio Nicku Diazu i srdačno mu je ponudio svoju pomoć.

‘‘Jesi li dobro?‘‘, pitao je Lawler Diaza, na što je Diaz potvrdno odgovorio. Lawler je ipak nastavio sa svojim pitanjima.

‘‘Jesi li dobro, mislim općenito u životu? To je drukčija stvar, razumiješ li me? Reci mi ako ti ikako mogu pomoći.‘‘, rekao je Lawler i pritom je zagrlio Diaza.

Lawler je ‘‘ubojica‘‘ unutar kaveza, ali van kaveza zapravo je samozatajna dobričina

Onda kada se oglasi zvono za početak meča, Robbie Lawler pretvara se u borca kojeg njegov nadimak ‘‘Ruthless‘‘ (‘Nemilosrdan‘) u potpunosti opisuje. Ali, Robbie Lawler izvan kaveza posve je druga osoba.

Nikada Lawler nije gradio svoju karijeru na ‘‘trash talku‘‘ i pretjeranoj priči van kaveza. Lawler je zapravo tip koji nije preferirao medijsku pažnju, a najviše je govorio unutar kaveza, koristeći šake, noge i svoje ratničko srce.

Posljednji ‘‘govor‘‘ unutar kaveza održao je sinoć, a odradio je ga onako kako mu i priliči. 41-godišnji Robbie nokautirao je sedam i pol godina mlađeg Niku Pricea nakon samo 38 sekundi borbe. Nasilno je Lawler odradio taj meč od prve do 38. sekunde, baš onako kako mu i priliči. Bio je to završetak iz bajke za Robbieja Lawlera. U svom 38. profesionalnom nastupu upisao je svoju posljednju obranu titule (protiv Condita), a u 38. sekundi posljednjeg meča upisao je svoju posljednju pobjedu u karijeri.

Karijeru završava s 30 pobjeda, 16 poraza i jednim ‘‘no contestom‘‘. Istina, ne radi se o nekakvom spektakularnom omjeru pobjeda i poraza, ali na početku ovog članka spomenuto je kako Lawler nije imao veličanstvenu karijeru poput npr. Fedora Emelianenka ili nekih ostalih velikana ovog sporta. Lawlerov ‘‘score‘‘ zapravo savršeno opisuje Lawlera.

Njegov život i njegova karijera prožeti su brojnim usponima i padovima, a Lawler pripada onoj grupi boraca za koje gotovo nitko nije vjerovao da mogu do samog vrha. Najbitnije je ipak da su vjerovali oni sami, a Lawler je uspio zasjesti na sam vrh. 2014. godine, još prije osvajanja UFC-ove titule prvaka, Lawler je opisao kako će se osjećati kada napokon osvoji UFC-ovu titulu.

‘‘Vjerojatno će biti velik osmijeh na mom licu, ali mislim da će osmijeh biti tu više zbog putovanja koje sam prošao, a ne samo zbog tog dana kada postanem prvak. Radi se o putovanju koje se odnosi na sve što sam prošao i na svakog tko mi se pridružio na tom putovanju.‘‘, izjavio je Lawler.

Rano jutros, UFC je prikazao kratku posvetu Robbieju Lawleru s najboljim isječcima njegove karijere. Lawler je gledao ka ekranu, a suze su se slijevale niz njegovo lice. Kao što osmijeh prilikom osvajanja titule nije bio vezan samo za dan kada je osvojio titulu, tako se ni ove suze nisu slijevale jer je karijeri došao kraj. Bile su to suze ponosnice na cijelo putovanje koje je prošao, suze ponosnice jer je nadišao sva očekivanja.

Pobijedio ili gubio, Robbie Lawler uvijek je bio epitom ratnika, a svoje znanje sada će prenositi na nove generacije. Koliko god dobro prenosio svoje znanje, sa sigurnošću možemo reći da se više nikada neće pojaviti neki novi Robbie Lawler!