K1 i Boks

Tužan labuđi pjev šampiona koji je zaslužio otići na ljepši način

Manny Pacquiao nakon meča protiv Ugasa
 Patrick T. FALLON/AFP/Profimedia
Velikom Filipincu meč protiv Ugasa uistinu nije trebao, ali um šampiona razmišlja drugačije

Trener Freddie Roach ušao je u svlačionicu. Ovaj velikan boksa, čovjek koji već godinama i dalje radi unatoč oku itekako vidljivim simptomima Parkinsonove bolesti, mnoge je boksače doveo do vrha, ali je isto tako mnoge morao tješiti nakon poraza. Tog 21. kolovoza 2021. godine, unutar T-Mobile Arene u Las Vegasu, morao se obratiti jednom od najvećih svih vremena. Ali, isto tako 42-godišnjaku koji si je možda par mjeseci ranije trebao priznati kako su godine uzele svoj danak. Boksaču koji nije uspio napraviti ono što je potrebno da bi savladao sedam godina mlađeg Yordenisa Ugasa, u meču za titulu WBA prvaka velter kategorije.

„Ti si za mene najveći“, rekao je Roach svom učeniku Mannyju Pacquiaou nakon što su se odmah po susretu u svlačionici srdačno zagrlili. Njegov boksač kratko mu je odgovorio kako je imao snagu i energiju, ali se nije mogao kretati. I to je vjerojatno ono što je zaboljelo sve koji su odrastali uz boks filipinskog majstora. Hrabro je bilo u tim godinama, nakon dvije godine bez meča, ući u ring i boriti se za svjetsku titulu. Upravo je po njegovom mišljenju to način na koji velikani odlaze. Ili barem način na koji on želi otići.

Velika je mogućnost da je to bio posljednji meč za PacMana. Čovjeka koji se jednako impresivno kretao u boksačkom ringu, kao što se i dalje kreće kroz život, gdje je uspješan u gotovo svemu čega se prihvati. Da se razumijemo, toga nije malo. Već 26 godina je profesionalni boksač, ali pored toga je uspio biti političar, glazbenik koji je prodao veliki broj primjeraka svoja tri albuma filipinske pop glazbe te profesionalni košarkaš. Možemo skratiti i jednostavno reći kako on na Filipinima može biti što god želi i može dobiti sve što god poželi. Zapravo, vjerojatno sve, ne možemo garantirati za kolekciju cipela Imelde Marcos.

image
Manny Pacquiao protiv Juana Manuela Marqueza 2011. godine
JOHN GURZINSKI/AFP/Profimedia

Rođen 17. prosinca 1978. godine, kao Emmanuel Dapidran Pacquiao, u malom filipinskom Kibaweu, od ranog djetinjstva bio je naučen skromnosti jer drugo nije poznavao. Kako je sam više puta pričao, najčešće bi jeo jednom dnevno, a u krevet bi odlazio gladan. Njegovi roditelji, starija sestra, dva mlađa brata i on živjeli su u jednosobnoj kolibi. Zbog vrućine i malog prostora pod krovom, Manny je često spavao na ulici. S 13 godina, kad je otac napustio obitelj, financijska situacija nije mu dozvoljavala nastaviti školovanje. Školu je tako napustio te bi često odlazio u General Santos, polumilijunski grad, s ciljem zarade novce za obitelj. Tamo je upoznao boks, a zanimljiva je jedna njegova izjava o tome zašto se njime krenuo baviti.

„Čuo sam da je to nešto gdje zaradiš i ako izgubiš borbu. 50 pesosa za poraz, a ako pobijediš dobiješ sto“, rekao je svojevremeno Manny. Sto pesosa u to vrijeme bilo je oko četiri američka dolara, ali njemu je to značilo puno. „Za četiri pesosa mogu dobiti kilogram riže, znate li što meni onda znači sto?“, govorio je tada mladi Manny. Srećom po njega, u boksu je od početka bio odličan te je pobjeđivao starije od sebe. Prepoznao je to kao nešto gdje može uspjeti pa se s 14 godina brodom uputio u Manillu, s ciljem da u boksu napravi nešto više. Mjesecima je spavao na ulici te trenirao u dvorani gdje su sprave bile izvedene od drveta i starih biciklističkih guma. Za hranu je zarađivao pomažući na gradilištima. No, trenirao je i borio se te pobjeđivao sve dok nije došao poziv u filipinsku reprezentaciju, a zajedno s tim stan i hrana. Ipak, od amaterskog boksa brzo je odustao.

Prvi profesionalni meč odradio je sa 16 godina. Imao je tek 44.5 kilograma, tri ispod granice najniže kategorije profesionalnog boksa. Kasnije je pričao kako je na vaganje došao s kamenjem u džepovima, da ne bi bio suspendiran zbog premale težine. Prevario je komisiju, kao što ih je prevario i za svoje godine (ako je to ikome bilo bitno) te je brzinski naslagao pobjede u prvih 11 mečeva, sve unutar godinu dana. Prvi poraz u karijeri došao mu je baš u pravo vrijeme, kad su ga počeli privlačiti poroci dostupni onima koji novce zarađuju i tako oko sebe skupljaju razne tipove ljudi. Odabrao je boks i sve je takve nakon neuspjeha od sebe udaljio. Nastavio je pobjeđivati i u prosincu 1998. godine, dva tjedna prije svog 20. rođendana, došao je do prve elitne svjetske titule, one u muha kategoriji. Tu je zapravo krenula njegova prava priča, posebno nakon što je godinu kasnije osvojio jedan manji pojas super bantam kategorije, ali pojas koji ga je sredinom 2001. godine odveo prvi put u Ameriku. Momak koji je boksao na globalno neprimjetnim priredbama po Filipinima i Tajlandu došao je u MGM Grand i svjetska titula u drugoj različitoj kategoriji završila je u njegovom vlasništvu. Drugoj od osam, ali bilo bi previše teksta opisivati put do svake. 2003. pala je perolaka, a dvije godine kasnije polu laka. 2008. godine stigla je titula lake kategorije, a godinu iza toga i polu veltera. Velter titulu uzeo je također 2009. godine, da bi kratko godinu dana kasnije otišao u polu srednju, gdje je osvajanjem titule postao jedini boksač u povijesti s elitnim pojasom u osam različitih kategorija. Od 2011. godine do danas zadržao se u velteru.

image
Predsjednica Filipina Gloria Arroyo i Manny Pacquiao, 2003. godine
JOEL NITO/AFP/Profimedia

To nas vraća na početak ove priče i još jedno postignuće do kojeg Manny nije došao i niti neće, ako ne odluči još jednom ući u ring. Pokušao se pridružiti uistinu rijetkim boksačima, među kojima su velikani Roy Jones Jr. i George Foreman, koji su pobjeđivali u četiri različita desetljeća. Nije u tome uspio pa mu ostaje „utjeha“ da je jedini koji je u četiri različita desetljeća bio svjetski prvak. Naime, u ovo desetljeće unio je 2019. godine osvojenu WBA titulu, čije vlasništvo protiv Ugasa nije uspio potvrditi. Šteta, njemu nevjerojatna postignuća jako dobro stoje pa mu ne bi naškodilo još jedno.

Pobjednik možda nije bio u svom eventualno posljednjem meču, ali je za svoje Filipince pobjednik u apsolutno svakom drugom aspektu. Politička karijera ide mu jako dobro, redovne odnosi pobjede na izborima na kojima bi se kao kandidat pojavio i neminovno je da bi u bližoj budućnosti mogao postati predsjednik 13. najmnogoljudnije države svijeta. Spomenuta je glazbena karijera. 2006. i 2007. godine izdao je albume koji su postigli uspjeh, unatoč ipak ponešto skromnijim pjevačkim sposobnostima. Još jedan album izdao je 2017. Košarkaška karijera nije trajalo dugo. Zbog boksačkih obaveza tijekom tri sezone odigrao je 12 utakmica za momčad Kia Picanto, najviše u jednoj utakmici upisavši šest postignutih poena.

image
Manny Pacquiao 2014. godine na košarkaškom terenu
Mark Cristino/NurPhoto/NurPhoto via AFP

Veliki dio svog novca dao je upravo svojim sunarodnjacima. U karijeri je samo od osnovnih boksačkih honorara zaradio oko pola milijarde dolara, a tu se ne ubraja sponzorski novac. Forbes ga danas procjenjuje na 375 milijuna dolara. Ostatak njegovog novca utrošen je na pomoć siromašnima, svima onima koji žive u uvjetima u kakvima je on odrastao. I to ne samo putem hrane i potrepština, Manny je platio izgradnju preko tisuću kuća koje je nakon toga poklanjao. To još uvijek redovno čini, a trenutno se okrenuo i žrtvama COVID-19 pandemije. Istima je i osobno pomogao svojim prisustvom na ulici, kad je trebalo dopremati socijalnu pomoć.

Upravo zbog svega toga dobio je veliki broj fanova, a teško je pronaći ljubitelja boksa koji prema njemu ne gaji neki poseban respekt. Sve suprotno od situacije oko njegovog najvećeg rivala, Floyda Mayweathera. Manny je posljednjih dvadesetak godina bio pozitivac na boksačkog profesionalnoj sceni, a pozitivci bi na kraju trebali dobiti „happy end“, zar ne?

Istog trenutka kad je Pacquiao izjavio da ga noge nisu slušale, otišao je u povijest jedan dio boksa kao sporta. Rad nogu koji se u detalj analizirao, kojem se pokušavao pronaći odgovor i koji su svi pokušavali barem jednim dijelom pridodati svom stilu boksa, više ne postoji. Nažalost, nakon 26 godina moralo je i to stati, ali mnogi će se pitati zašto baš na taj način, zašto baš u takvom meču i zašto ovaj velikan još jednom nije osjetio što znači stajati pred publikom s uzdignutom rukom te s pojasom prvaka oko pasa. Ovo sve djeluje toliko nepotrebno kad znamo kakav je meč odradio prije dvije godine protiv Keitha Thurmana. Da je tada rekao kako je dosta, kakva bi to priča bila.

image
Ovako Filipinci gledaju Mannyjeve mečeve
Ezra Acayan/NurPhoto/Shutterstock Editorial/Profimedia

Je li mu ovaj posljednji meč trebao? Je li zapravo trebao prihvatiti Ugasa kao zamjenskog protivnika nakon što se ozlijedio Errol Spence Jr. za kojeg se pripremao. Bi li zapravo protiv Spencea izgledao još lošije? Da pitate njega, odgovorio bi vam potvrdno na prva dva pitanja, a sva naknadna koja možete vezati uz to bi ignorirao. Tako razmišljaju prvaci, tako se ponašaju velikani. Oni ne bježe od izazova niti u jednom trenutku i ne biraju lakši put prema ostvarenju svojih ciljeva. Neće osmi poraz u karijeri umanjiti veličinu boksača koji je u prvom redu čovjek pa onda sportaš.

Hoćemo li žaliti, ako donese odluku da je posljednji put ušao u ring, što je njegov labuđi pjev na kraju završio kao tužna pjesma? Znamo da on neće i zbog toga će ostati šampion jer je sve u karijeri odradio upravo na takav način, šampionski. Vratio se još koji put u ring ili ne, mjesto u povijesti mu nitko neće moći oduzeti.

Na razne načine završavale su razne velike karijere, ali teško je pobjeći od razmišljanja da je baš Manny Pacquiao onaj koji je zaslužio da njegova završi u drugačijem tonu od ovog.

Linker
12. studeni 2024 10:48