INTERVJU S HRVATSKIM PRVAKOM U KICKBOXINGU 'Zahvaljujući nogometu imao sam dobre udarce nogom, pa su mi rekli, za tri ćeš mjeseca postati prvak...'

Današnji moderni čovjek preopterećen je brojnim informacijama koje mu pristižu sa svih strana. Raznolike aktualnosti, događaji i vrijednosti nastoje nam se prodati, uvjeravajući nas da nam je upravo to potrebno da budemo ispunjeni i sretni. Ovakav utjecaj prvo kreće iz obiteljskog doma, zatim se nastavlja preko prijatelja, okoline, društva pa sve do medijskog prostora koji često nude samo jedan prikaz stvarnosti, uvjetovan njihovim vlastitim stavovima i mišljenjima. Na taj način život nam postane poput labirinta koji naočigled nudi brojne izlaze i rješenja, a rijetki vode prema pravom cilju.

U ovu priču savršeno se uklapa životni put 25-godišnjeg Zagrepčanina Nikole Crvenkovića koji je, kao i brojni drugi dečki, trenirao nogomet, a onda pronašao svoje mjesto pod suncem u - kickboxingu.

- Upisao sam se u prvom srednje, s 15 godina, na tajlandski boks. Uvijek sam nekako htio prijeći u taj sport, ali nisam znao kako to reći roditeljima. Mama nikako nije bila za to, ali srećom, tata mi je potpisao papir na kojem piše da treniram na vlastitu odgovornost, haha. Zahvaljujući nogometu imao sam dobre udarce nogom, pa su mi rekli, za tri ćeš mjeseca postati prvak, a ako ne ove godine, bit ćeš sljedeće. I tako je i bilo. Iduće sam godine postao juniorski prvak u tajlandskom boksu. Uvijek ću reći da je to moja prava disciplina, ali sam se prebacio u kickboxing jer su uvjeti bolji nego u tajlandskom boksu.

Inače, kickboxing je nastao na osnovama brojnih borilačkih sportova kao što su boks, karate, taekwondo i kung-fu, a obuhvaća čak sedam disciplina: semi contact (polukontakt), light contact (lagani kontakt), glazbene forme, aero kickboxing, full contact (puni kontakt), low kick i K1. Posljednje tri grane kickboxinga odvijaju se u ringu, dok su ostale na tankoj strunjači koja se zove tatami. Crvenković je višestruki državni prvak u low kicku, K1 i tajlandskom boksu. Isto tako, na prošlogodišnjem je Svjetskom prvenstvu u Budimpešti u low kicku osvojio peto mjesto. Glavna je razlika između K1 i low kicka u tome što se u K1 može udariti i koljenom. S druge strane, u tajlandskom su boksu dopušteni laktovi, kao i borba u klinču, a ponešto je drukčiji i sustav bodovanja.

Također, Međunarodni olimpijski odbor donio je povijesnu odluku uvrstivši kickboxing u krug olimpijskih sportova na svojevrsni probni period od sljedeće tri godine:

- Kickboxing ima mnogo disciplina i trebali biste se odlučiti da jedna bude odabrana, ovako ih je previše. Možda je i to jedan od razloga zašto kickboxing nije još punopravni član Međunarodnog olimpijskog odbora. Najviše nas je tu gdje sam ja, do 75 kg. Posljednjih nekoliko godina moram odraditi oko tri borbe da dođem do finala, što nije lagano. U amaterskom kickboxingu imaš više zaštite, obično se bori tri puta po dvije minute, a u profesionalnom može biti tri puta po tri minute i pet puta po tri minute. Iako svi misle da je to jako grub sport, u kickboxingu zapravo ima najmanje teških ozljeda, samo neka nateknuća i posjekotine.

Svejedno, sigurno nije bilo lako prvi put u ring ući kao klinac i boriti se protiv mnogo starijih i iskusnijih boraca te doći do današnjih 15 profesionalnih mečeva. Uvijek je prisutan onaj prirodni strah od mogućih posljedica borbe, stoga smo Nikolu upitali kakva su njegova iskustva iz najranijih dana.

Lenka Bertakova

- Prvu sam amatersku borbu imao s 15 godina u Sloveniji i pobijedio sam, a već sa 16 prvu profesionalnu borbu u K1 u Mađarskoj. Tu sam izgubio od borca koji je bio 10-ak godina stariji do mene, lupao me iz kontragarda, pa kad sam vidio da to prolazi, onda sam i ja to počeo uvježbavati. Čak me dosta ljudi pita jesam li ljevak. To vam je kao kad nogometaš igra na kontra strani od svoje dominantne noge. Više mi odgovaraju te discipline gdje ima više klinča i koljena, kao K1. U Italiji sam protiv domaćeg borca u tajlandskom boksu imao prvi profesionalni meč koji je bio i na televiziji. Bila je njegova publika, njegovi suci i uspio sam izvući neriješen rezultat. Suci su uvijek malo na strani domaćina jer te ipak oni plaćaju i sve organiziraju. Sudac može dosta pomoći ili odmoći i iskusni borci to jako dobro znaju.

Za svakodnevno treniranje i odlaske na razna natjecanja potrebni su i određeni financijski uvjeti. Kickboxing svakako nije jedan od popularnijih sportova u Hrvatskoj, stoga sportaši odmah u početku moraju malo više gristi žele li uspjeti.

- U Hrvatskoj je FFC (Final Fight Championship) malo pogurao tu scenu, a onda su otišli iz Hrvatske. Zadnje dvije-tri godine u Zagrebu je bio Croatia Open, u Karlovcu isto tako bude velik međunarodni turnir. Situacija nije bajna, ali to više radimo iz ljubavi prema sportu. Nema tu baš novca i slave, a i teško se probiti. Obično nema neke novčane nagrade, ne dobiješ baš nešto puno od toga, a na svjetskom i europskom prvenstvu dobiješ neki veći iznos samo ako si na postolju. Klub mi kao državnom prvaku većinu troškova subvencionira, a također sam u trećoj kategoriji kao vrhunski sportaš, što mi omogućuje stipendiju od 600 kuna mjesečno, dakle imam neku pomoć, ima nekih koji nemaju ni to. Ipak, dosta si toga moram i sam platiti, a tu mi pomažu i roditelji.

Nikola je član zagrebačkog Leon Gyma, a treneri su mu Leon Beneta i Goran Borović, višestruki svjetski, europski i državni prvak. Naravno, za vrhunske rezultate potrebno je uložiti mnogo truda i napornog rada.

- Treniram osam-devet puta tjedno, a vikendom vozim bicikl, plivam, igram nogomet... Ujutro znam trčati po maksimirskoj šumi, ovisno o dijelu priprema, nekad sam na fokuserima, vrećama ili u paru. Navečer je jači intenzitet, a bude oko 10 parova na treningu. Ima ljudi koji tamo već godinama dolaze pa smo svi postali kao neka obitelj. Većinom su isti članovi i nečiji prijatelji. Neki se nakon što odu iz kluba ponovo zažele treninga i te atmosfere pa se vrate. Nažalost, ozljeda prepone me sad malo bacila unazad pa sam propustio neka natjecanja.

Iako Nikola u Hrvatskoj intenzivno trenira, sigurno je najvrednije iskustvo stekao na Tajlandu, gdje je mjesec dana učio na izvorima svoga sporta.

- Išli su trener i moji prijatelji iz kluba. Imao sam 19 godina i sve sam si sâm platio. Nisam nikoga ni molio. U tom smo kampu trenirali dva puta dnevno, a treninzi su znali trajati i po tri sata. Trening ne možeš "fulati" jer ti je soba odmah pored ringa, ne treba te nitko ni buditi jer ćeš čuti kako lupaju po vrećama, haha... Tamo djeca imaju po 70-100 profesionalnih borbi s 15 godina! Tamo nema amaterskih borbi, doslovce s osam godina idu u profi-ring i bore se. Rade isto što i mi u Hrvatskoj, ali s jačim intenzitetom i u strožem režimu. Mali čeka borbu i za to vrijeme igra videoigre, kao da se ni ne ide boriti, jer je to njima nešto sasvim normalno. Drukčije se gledaju porazi. Nas na ovim prostorima strašno pogode, dok su tamo realniji. Svjesni su da ne možeš uvijek pobijediti. Jednostavno, nekad ne bude tvoj dan.

Vjerujemo kako njegovi savjeti zlata vrijede mlađim generacijama koje tek stasaju i pripremaju se za svoje prve borbe i trofeje, a zanimljivo je da kickboxing sve više treniraju i žene.

- Nemoj žmiriti i saginjati se. Drži svoj gard čvrsto, iskusni gledaju tvoje pokrete i čekaju tvoju rupu. Oni već znaju koji će biti tvoj pokret. Stariji će te stisnuti u zadnjih 30-ak sekundi, čekaju da ti padne koncentracija. Bitno je rasporediti snagu jer početnici izgore na početku. Mislim da je nekih 15 godina idealno doba da se počne baviti ovim sportom jer tada već postoji neka zrelost, dok se discipline izvan ringa mogu i ranije početi trenirati. Ali nije nikad kasno, važno je samo da osoba ima koordinacije. Inače, u nekim grupama ima više cura nego dečki, cure su u startu, nekako, talentiranije i otpočetka bolje upijaju jer se dečki obično samo dođu potući. Također, cure su nekad i ratobornije, ali dečki pokazuju više interesa za natjecanja i želje da im ovaj sport postane više od rekreacije. Cure više plaču, i kad pobijede i kad izgube, haha...

Pronaći svoju nišu i ustrajati do kraja u onome što voliš svakako je pravi put za svakoga od nas. Život će nas odvesti brojnim teškim i mukotrpnim stazama koje će kušati našu volju i predanost, ali bitno je da ne odustajemo i da uvijek osluškujemo svoj unutarnji glas koji nikad ne može prevariti. Ako i ne raspolažeš najboljim sastojcima, ne posustaj, jer najbolji kuhari su oni koji od postojećih namirnica naprave remek-djelo.