Nestala povijest nekako se opet vraća. Vraćaju je obnovljene stare austrougarske palače koje su nažalost desetljećima bile zapostavljane, devastirane i napuštane pa ponovno useljavane. Do danas se zaboravilo tko su uopće bili prvi stanari tih gospodskih zgrada u nekadašnjoj glavnoj mornaričkoj luci bivše monarhije propale s krajem Prvog svjetskog rata. Jedna takva priča skriva se iza elegantne Ville Dobe ili Ville Delle, ili čak možda Ville Dore.
Na natpisu nedavno obnovljene vile na pulskom Monte Zaru, preko puta gotovo u potpunosti srušene zvjezdarnice iz doba Austro-Ugarske, čita se natpis Villa Doba, no već je na drugoj fresci koju je u život nedavno vratio konzervator-restaurator Marko Buljan iz Čepina kraj Osijeka naziv drugačiji. Prema nacrtima, vila nosi naziv "villa Dela", a na pločama je izveden naziv "villa Doba", doznajemo od upravitelja ove zgrade Eki Inženjeringa koji je nekoliko godina vodio opsežnu obnovu ove ljepotice koja je prije mjesec dana konačno skinula svoje skele.
Bilo je to naporno razdoblje, priznaju nam upravitelji zgrada ove vile koja nema više samo jednog stanara kao kada je izgrađena sada već daleke 1910. godine. Zgrada je specifična jer ima zanimljive oslike iznad prozora, a tu su i razni ukrasi koje je trebalo popravljati, ali i drveni balkon koji je svojevrsni zaštitni znak ove predivne vile na uglu između Vergerijeve ulice i uspona Jurine i Franine. Bila je zahtjevna jer spada u kategoriju građevine visoke spomeničke vrijednosti šireg gradskog i regionalnog značaja. Takve zgrade treba vratiti u originalni izgled i na njima je dozvoljeno rušenje samo neadekvatnih suvremenih dodataka.
Baš su zato prilikom višegodišnje obnove ove zgrade koja je sada zasjala u punom sjaju korišteni originalni nacrti za dobivanje građevinske dozvole koji su pohranjeni u Gradu Puli. Zanimljivo je da pritom nisu pronađene stare fotografije ove zgrade. Sjeverni dio zgrade izgrađen je prema projektu iz 1882. godine kao klasicistička katnica s ulazom iz dvorišta te zidanom cisternom i terasom prema sjevernom susjednom objektu, dok se uglovnica gradi po projektu iz kolovoza 1909. godine za investitora Spiru Nachicha, a dovršena je 1910. godine. Zgrada se dograđuje uz stari objekt i s njim povezuje tako da obje zgrade imaju zajedničko stubište i ulaz s ulice. Taj dograđeni dio zgrade je i najzanimljiviji. Ima prizemlje, kat i korisno potkrovlje, a iz projekta iz rujna 1909. godine vidljivo je da se na sjevernom dijelu starog objekta planiraju promjene. Zatvaraju se terasa i cisterna te nadograđuje kat s lođom koja oblikovno odgovara dvostrukim lukovima novog objekta, iznad koje je terasa potkrovlja. Pretpostavka je da je lođa prizemlja izvorno imala jedan luk i da on nije mijenjan. Ujedno, potkrovlje starog objekta postaje korisno potkrovlje, s ulične strane se dograđuje luminar, a druga polovica potkrovlja se nadograđuje na punu visinu etaže s ravnim krovom.
No ni tada se projekti nisu u potpunosti gradili sukladno onome što je nacrtano. Bilo je tu manjih odstupanja. Tako da nije izgrađen balkon sa strane Vergerijeve ulice koji gleda na park Monte Zaro, a izvedeni su ulaz s lučnim otvorom u dvorište te drvena veranda. Iznad lukova prozora na prvom katu izveden je oslik s nazivom palače koji plijeni pozornost. Današnji vlasnici stanova ove velebne zgrade ne znaju tko je bio prvi stanar ove palače. A njih se nakon propasti Austro-Ugarske, a posebno nakon Drugog svjetskog rata, izmijenilo jako puno. Pričaju nam to Tatjana i Edi Kancelar, koji u Villi Dobi žive već desetljećima.
- Ne znamo tko je bio prvi stanar i do kada je ovdje živio. Znamo da se u doba Jugoslavije promijenilo jako puno stanara. Mnogi nisu previše marili za zgradu, mnogo se toga mijenjalo sve to vrijeme - priča Edi dok nam pokazuje originalne nacrte ove lijepe palače. Pretpostavljamo da su u prizemlju bili prostori za služinčad koja je radila za vlasnika. Ovdje su se pripremali ručkovi i večere, ovdje je bilo smješteno sve što je pokretalo život u zgradi. Prvi kat bio je namijenjen samom vlasniku, dok je potkrovlje vjerojatno bilo mjesto za smještaj služinčadi. Edi nam priznaje da su se poslije svi ti prostori prekrajali kako bi nastalo više stanova. Mnogi koji su kasnije došli živjeti u Villu Dobu, posebno odmah nakon Drugog svjetskog rata, nisu marili za ljepotu palače ni kakva je njena vrijednost. Tipična je to priča za Pulu, u čije se napuštene gospodske palače i vile useljavalo novo stanovništvo koje nije znalo što bi s njima. U kadama su čuvali kokoške, parketima ložili vatru. Bilo je svega, a najviše propasti nekad građanskog duha Pule. Ništa neobično za poratno vrijeme kada je većina grada bila napuštena te ponovno naseljena pije svega ruralnim stanovništvom iz drugih dijelova Jugoslavije. Zato su nestala sjećanja na prvog vlasnika.
A vlasnik i arhitekt ove zgrade, koja se gradila u zlatno doba Pule, bio je splitski arhitekt Špiro Nakić rođen 1872. godine, odnosno prof. Spiro Nachich. On dolazi iz poznate splitske trgovačke obitelji Nakić, a u Splitu je na Narodnom trgu iza sebe ostavio monumentalnu trokatnicu nepravilnoga trapezoidnog tlocrta s malim unutrašnjim dvorištem čija je gradnja započela 1901. godine. U njemu je danas smješten hotel Piazza Heritage, poznatiji kao Pjaca hotel. Ova predivna palača, u koju je danas smješten hotel s četiri zvjezdice, slovi za najstariju secesijsku građevinu u Splitu. Dao ju je podići njegov bogati otac Vicko Nakić, koji se prije svega bavio prodajom namještaja. Bio je i poznati dobrotvor te se bavio zaštitom spomenika.
Špiro se, pak, najprije školovao u Trstu na višoj obrtnoj školi pa je školovanje nastavio u Beču na umjetničkoj akademiji, gdje je završio arhitekturu. Stručni ispit položio je u Zadru i tada je dobio dopuštenje za rad kao građevinski poduzetnik. Osim što je projektirao zgradu za svog oca, u Splitu je bio angažiran i na gradnji biskupske palače. Kao ovlašteni arhitekt sa svojim poduzećem, Špiro Nakić u Splitu se spominje do 1904. godine, a onda dolazi u Pulu. Tu je 1909. godine imenovan upraviteljem za obrtničko crtanje. I u Puli je bio aktivan kao arhitekt, pa je čak dao idejni projekt za gradnju zgrade bolesničke blagajne mornarice, no vrlo brzo mu se gube glas i trag. Srećom, iza njega je ostala ova ljepotica koja će dalje prenositi glas o nekadašnjoj Puli. Posebno sada kada je počeo njen obnovljeni život.
